Uz liturgijska čitanja I. nedjelje Došašća razmišlja vlč. Mladen Škvorc
Prije par smo nedjelja u liturgijskim čitanjima slušali kako nas Isus opominje da
bdijemo. Bila je to prispodoba o mudrim i ludim djevicama. Danas nas Isus ponovno
opominje i uči kako treba bdjeti jer se ne zna kada će on doći. Zašto se u tako kratkom
vremenu dva puta naglašava bdijenje? Očito je važno baš u ovom vremenu ponovno naglasiti
bdijenje. Prva je nedjelja Došašća, odnosno Adventa. To je vrijeme iščekivanja
i nade. U tom smislu treba shvatiti i odlomak današnjeg evanđelja. Mi u ovom vremenu
Došašća iščekujemo Isusov dolazak, ali ne u smislu konačnog suda, već u smislu iščekivanja
njegovog rođendana, odnosno točnije rečeno, njegovog rođenja. Dok dani postaju kraći
i hladniji, pripremamo se za Sunce Pravde koje dolazi kako bi zapalilo naša srca svojim
svjetlom i svojom ljubavlju. Vječna Riječ, koja je van svakog vremena, postala je
Utjelovljena Riječ u vremenu, te stoga posvetila sve vrijeme. U vremenu Došašća očekujemo
dolazak Krista kao djeteta u štali u Betlehemu (prošlost), kao milost u našim dušama
(sadašnjost), te kao suca na kraju vremena (budućnost). Došašće je vrijeme kada
svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To
je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu
Božanstva koje dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako ljudsko srce. Sve u
Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku: i polumrak dragih zornica, i adventske pjesme,
i treperavo blistanje svijeća na našim oltarima i adventskim vijencima. U svemu tome
kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao
doći; kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani
tada se sjećamo da je on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir
i sreća sjeda tada na naše duše – sreća djece Božje. U Došašću Crkva ima pred
očima dvostruki dolazak Spasiteljev – onaj njegov dolazak koji se zbio u vremenu i
dolazak koji će se zbiti na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih.
U Došašću nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem,
za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je
na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja. No
Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji
moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim
djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo
svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska,
već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam
pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvijestila da nam je to dijete
došlo da nas spasi od propasti i suda. Došašće je osobito vrijeme koje nam je
Crkva odredila da svoju pažnju usmjerimo na darove koje nam donosi Božansko dijete,
da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve
i nastojanja da te darove u punini i primimo. Zbog toga treba biti duhovno pripravan,
treba bdjeti, a Isus je taj koji nas poziva na bdijenje. Evanđelje nam donosi kratku
prispodobu preuzetu iz govora o posljednjim stvarima. Domaćin, Krist, otputovao je
u daleku zemlju. Svoju kuću povjerio je slugama, povjerivši svakome njegov posao,
a vrataru je zapovjedio da bdije. Ali sve je u ozračju željnog očekivanja njegova
povratka koji će biti iznenada, neočekivan. Može doći uvečer u smiraju dana, kad se
noć spušta na zemlju; ili o ponoći, u gluho doba noći; ili za prvih pijetlova, kada
se već nazre zora; ili ujutro, kada sunce svojim zrakama obasja zemlju. I treba
biti uvijek budan i spreman, a ne pospan kao lude djevice. Svaki na svom povjerenom
mjestu, i sluge i vratar. Misao vodilja u prispodobi je bdijte, što se u kratkoj prispodobi
četiri puta ponavlja. Treba bdjeti, i to svaki na svom mjestu – djelatan i radišan.
Kuća, sluge, vratar… – sve nam govori da Isus najprije misli na Petra i apostole.
Ali Isus svima kaže: Bdijte! Kako nam snažno u ovo adventsko vrijeme odjekuju riječi
sv. Pavla: Vrijeme je već da se prenemo iz sna, jer nam je sada spasenje bliže, nego
kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Isti učinak ima i Isusova riječ
upućena svima nama: Pazite! Bdijte! Isus nas poziva na duhovno bdijenje, odnosno spremnost
da u svakom trenutku, po volji Božjoj, stanemo licem u lice pred njega. Onaj koji
se ne mora brinuti i bojati kako će ga Bog suditi, taj duhovno bdije i upravo je on
prototip osobe o kojoj Isus danas govori. Takva osoba uvijek pazi da joj onaj Božji
"dio" u nama, odnosno savjest, uvijek bude čista. Takva osoba pazi da ne nanosi zlo
drugoj osobi, nastoji uvijek pomoći bližnjemu bez obzira na vrijeme u kojem se nalazi. Istinski
i pravi kršćanin koji doista živi svoju vjeru, nastoji uvijek živjeti tako da priskače
drugima u pomoć. Krivo je misliti da treba pomagati drugima samo u ovo vrijeme iščekivanja
Isusovog dolaska. Pomagati treba uvijek i u svako doba, a ovo nas vrijeme potiče na
to da još više pomažemo. No, svakom se može dogoditi da pogriješi, da ne bude uvijek
raspoložen za pomoć, da koji puta propusti pomoći bližnjemu, da ga uvrijedi ili mu
nanese neko zlo. Tada mudar čovjek koji bdije nad svojom savješću odmah nastoji ispraviti
počinjenu nepravdu, nadoknaditi nastalu štetu, a svoju savjest umiriti valjanom i
skrušenom ispovijedi. Upravo o ovoj vrsti bdijenja nas želi Isus poučiti. To je
ono bdijenje koje Isus traži od nas kao cijenu našega spasenja, jer sjetimo se prošlotjednog
Evanđelja. Prošli smo tjedan slušali da u svakom; svim bližnjima: kolegi, susjedu,
prijatelju, trebamo gledati Isusa i da ga trebamo poštovati kao Isusa, kako bismo
zaradili nebesku plaću. Samo ćemo ovim načinom bdijenja moći mirno spavati. Iako ovo
zvuči kontradiktorno, vrlo je istinito. Iako je bdijenje čista suprotnost počinku,
duhovno bdijenje nam osigurava čistu savjest i na koncu konca miran san, odnosno fizički
odmor koji nam je pak potreban, kako za vršenje svakodnevnih zadaća tako i za planiranje
i vršenja dobrih djela ljubavi i milosrđa, a na ta smo djela svi mi pozvani.