Susret s bolesnom djecom je susret s boli koja nema dobi

Susret s bolesnom djecom je susret s boli koja nema dobi – ustvrdio je biskup José Redrado, tajnik Papinskoga vijeća za pastoralne djelatnike, govoreći na predstavljanju XXIII. međunarodne konferencije koja se do 15. studenoga održava u Vatikanu, na temu 'Pastoral u njezi bolesne djece'.
Tvrdeći kako nije lako biti pred bolesnom osobom, biskup je istaknuo kako je to još teže kada je riječ o bolesnom djetetu: To je misterij boli koja nema dobi. Zašto trpjeti na početku života? Zašto trpe i umiru nevina djeca? U tome se kontekstu pastoralna skrb mora usredotočiti na roditelje više nego li na djecu i koristiti usluge stručnjaka i socijalnih radnika. Prema biskupovu mišljenju, pastoralna služba mora odigrati važnu ulogu u odnosu dijete-roditelji, poglavito u odnosu dijete-majka, kako bi shvatila probleme, iskustva i potrebe, to jest uključiti se u životnu situaciju. Stoga se pastoralne pozornosti moraju usmjeriti na potporu kako bi se stvorilo povjerenje za otkrivanje brojnih životnih problema koji se javljaju u trenutcima boli – rekao je biskup Redrado.
Govoreći o tome kakav bi taj pastoral trebao biti, rekao je kako je obzirna, nenametljiva, organizirana i usklađena „neprestana nazočnost“ najbolji pastoral, koji će isticati glavne potreba hospitaliziranih osoba: u središtu mora biti bolesno dijete, njegovi roditelji i zdravstveno osoblje. Pastoralni djelatnik mora biti obazriv na ispravno postavljanje i imati prikladne i organizacijske kvalitete za službu u bolnici. Ti će kriteriji – primijetio je biskup Redrado – omogućiti postupnu nazočnost, dijalog, potporu, skramentalno i liturgijsko slavlje; rasvijetlit će naše riječi i osmisliti naše geste; osjetit ćemo zadovoljstvo sudjelujući u nadanjima, beznađima, bolima, tjeskobama i radostima poradi uspješnoga ozdravljenja; vidjet ćemo rađanje novih života, uskrslih iz boli i smrti. Djelatnik se ne smije prepustiti monotoniji, improviziranju i nesnalaženju – ustvrdio je Biskup.
Padre Felice Ruffini, dotajnik Papinskoga vijeća, istaknuo je da svećenik koji djeluje u dječjim bolnicama mora biti poput starijega brata, vjernoga prijatelja koji daje sigurnost i može izvući iz tame koja se natovarila la leđa bolesnoga djeteta. Krhkost maloga bolesnika zahtijeva uspostavljanje odnosa koji je djetetu prikladan kako bi moglo osjetiti da nije sâmo u teškoj osobnoj borbi sa životom. Odnos između bolesnoga djeteta i svećenika zahtijeva kristalnu vjerodostojnost i istinitost, bez trunke sjene, isto tako neophodno je sudjelovanje u drami roditelja i bližnje djetetove rodbine. Svećenik se ne treba ponašati kao čudotvorac nego kao tješitelj koji priopćava kako je Bog po Kristu i Njegovu duhu jedini izvor utjehe. Ovo je poslanje predivno iako nije bez zapreka, teških i dramatičnih trenutaka, ali ima i trenutaka velike duhovne radosti utvrđujući da i bolesna djeca mogu herojski svjedočiti kako u svome tijelu upotpunjuju ono što nedostaje Kristovoj patnji, u korist njegova tijela, to jest Crkve – zaključio je otac Felice.