Papa slavio misu za pokojne kardinale

Nakon jučerašnje komemoracije svih vjernih mrtvih, danas smo se okupili prikazati euharistijsku žrtvu za pokoj duša braće kardinala i biskupa koji su tijekom zadnje godine napustili ovaj svijet. Otajstvo općinstva svetih nadahnjuje i krijepi našu molitvu; o tom smo otajstvu prošlih dana razmišljali s nakanom da ga shvatimo, prihvatimo i sve više živimo – rekao je Benedikt XVI. u homiliji na misi zadušnici za preminule kardinale, nadbiskupe i biskupe, koju je danas predvodio u bazilici svetoga Petra. Pošto je poimence spomenuo sve kardinale preminule u posljednjih 12 mjeseci, rekao je kako se također sjeća svih nadbiskupa i biskupa koji su se preselili u Očevu kuću. Komentirajući prvo liturgijsko čitanje iz Knjige mudrosti, rekao je kako nas ono upozorava da prava časna starost nije samo dug život, nego je mudrost i čist život, bez zlobe. A ako Gospodin prije vremena k sebi poziva nekog pravednika, to je stoga jer s njim ima nama nepoznat plan osobite ljubavi: preuranjena smrt drage nam osobe poziv je da ne oklijevamo u osrednjem životu, nego da što prije težimo punini života – istaknuo je Papa.
Komentirajući misna čitanja, rekao je kako je u odlomku iz Knjige mudrosti zamjetan trag paradoksa koji se također pojavljuje u odlomku iz Matejeva evanđelja. U oba se čitanja pojavljuje opreka između onoga što se pokazuje površnom pogledu ljudi i onoga što vide Božje oči. Svijet smatra sretnim onoga tko dugo živi, a Bog , više nego na dob, gleda na čestitost srca. Svijet vjeruje mudracima i učenima, a Bog osobito ljubi „malene“. Opća pouka koja iz toga proizlazi jest da postoje dvije dimenzije stvarnoga: jedna je dublja, prava i vječna, druga je pak ograničena, privremena i prividna. Važno je istaknuti da se te dvije dimenzije ne nalaze u jednostavnom vremenskom slijedu, kao da bi pravi život započeo tek nakon smrti. U stvari, pravi život, vječni život započinje već na ovome svijetu, unutar privremenosti povijesnih događanja; vječni život započinje u mjeri u kojoj se otvaramo otajstvu Boga i prihvaćamo ga u nama. Bog je Gospodin života, u njemu „živimo, mičemo se i jesmo“, kako reče sveti Pavao na Areopagu u Ateni – ustvrdio je Benedikt XVI.
Bog je prava mudrost koja ne stari, On je istinsko bogatstvo koje ne propada, On je sreća za kojom žudi srce svakoga čovjeka. Ta istina prožima mudroslovne knjige i pojavljuje se u Novome zavjetu, a obistinjuje se u Isusovu životu i naučavanju. Po evanđeoskom viđenju i smrt je nositeljica spasonosne pouke, jer nas primorava gledati u lice stvarnosti, obvezuje priznati prolaznost onoga što se u očima svijeta pričinja velikim i snažnim. Nasuprot smrti bezrazložna je ljudska oholost, a naprotiv ističe se ono što zbilja vrijedi. Ovdje mislim na pozitivni vidik smrti koji su uvijek priznavali filozofi i pisci, to jest na činjenicu da ona govori jednu istinitu i vrlo važnu stvar: sve svršava, svi smo na prolazu u ovome svijetu, jer smo svi stvorenja. Jednom riječju – kako je rekao – nitko od nas nije Bog. Priznavanje da se od Njega razlikujemo prvi je uvjet da budemo s Njim i u Njemu, dapače to je uvjet da postanemo kao On, ali samo prihvaćajući milost njegova slobodna dara – istaknuo je Papa i dodao kako je taj dar središte kršćanskoga naviještanja: Bog je dao svoj život za nas, govori ljubljeni učenik u drugom čitanju koje smo slušali. Ako nas je Bog besplatno ljubio – piše sveti Ivan – također i mi možemo i moramo se prepustiti da nas zaokupi taj žrtveni pokret, pretvoriti sebe u besplatan dar za druge – rekao je Papa.
Tako upoznajemo Boga upravo kako nas On poznaje. Tako u Njemu prebivamo kao što je On želio boraviti u nama, prelazimo iz smrti u život poput Isusa Krista koji je sa svojim uskrsnućem pobijedio smrt, zahvaljujući slavnoj moći ljubavi nebeskoga Oca. Ta riječ života i nade velika je utjeha pred tajnom smrti, poglavito kada je riječ o smrti dragih nam osoba. Gospodin nam jamči da su naša braća, za koju se danas posebno molimo, prešla iz smrti u život jer su odabrali Krista, prihvatili njegov slatki jaram i posvetili su se služenju braći. Stoga, ako i moraju ispaštati svoj dio kazne zbog ljudske slabosti, kojoj smo svi podložni, vjernost Kristu im omogućuje ući u slobodu djece Božje. Ako nas je dakle ražalostio rastanak od njih, i sve do danas nas žalosti njihov nestanak, vjera nas ispunja nutarnjom utjehom na pomisao da, kao što je bilo s Gospodinom Isusom i uvijek zahvaljujući Njemu, smrt više nema vlasti nad njima. Oni su kroz ovaj život po milostivome srcu Isusovu ušli u „mjesto odmora“. Sada se radujemo zamišljajući ih u društvu svetih, konačno slobodne od gorčina ovoga života, a i mi također želimo da se jedan dan pridružimo sretnome društvu – zaključio je Benedikt XVI.