Dvadesetosmoga listopada 1958. godine Ivan XXIII. izabran je za papu

Dvadesetosmoga listopada 1958. godine Ivan XXIII. izabran je za papu. Tako je započelo to kratko papinstvo koje je trajalo samo 5 godina. Pa ipak, papa Roncalli je u tom vremenu duboko obnovio život Crkve i vjernikâ. Dosta je spomenuti se samo dvaju vrlo važnih djela: zakazivanja Drugoga vatikanskog sabora i objavljivanja enciklike 'Pacem in Terris'. U okviru obilježavanja ove važne obljetnice, danas je popodne, s početkom u 17 sati, Papin državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone predvodio svečanu Svetu Misu u Bazilici svetoga Petra, u nazočnosti brojnih vjernika koje je na svršetku Mise pozdravio Sveti Otac. Blaženi Ivan XXIII., za sve ljude je bio „Dobri Papa“, uvijek spreman prihvatiti patnju bližnjega, i darovati osmjeh svima koji traže ljubav. Dobrota Angela Roncallija nije bila svrha samoj sebi, nego je bila ukorijenjena u uvjerenje kako evanđeoska poruka bez milosrđa gubi svoje značenje.
Kada je prije točno 50 godina venecijanski patrijarh kardinal Angelo Roncalli izabran za papu, mnogi su već poznavali njegovu poniznu narav i blagost pastira rođenoga u seljačkoj obitelji nedaleko od Bergama. Upravo je čovječnost bila istaknuta crta lika Ivana XXIII., kao i „stil“ njegova papinstva, koji su svi, vjernici i oni koji ne vjeruju, naučili voljeti. Još kao mladi svećenik, Roncalli je imao jasnu metodu rada: „Staviti se u kontakt sa svima“ i „ne prepustiti se da nas teškoće nadvladaju“. Tu je obvezu održao i nakon što je izabran za papu, a to ga je dovelo i do donošenja hrabrih i dalekovidnih odluka, opovrgavajući tako predviđanja koja su, zbog njegove dobi, o njemu govorila da je on „prijelazni papa“. Isto je tako bio iznenađujući čin kada je 26. prosinca 1958. godine, papa Giovanni odlučio pohoditi rimski zatvor Regina Coeli.
Za brojne vjernike nezaboravna su i njegova putovanja u Loreto i Asiz, u listopadu 1962. godine. Bilo je to prvi put nakon ujedinjenja Italije da jedan papa prelazi granice pokrajine Lazio. Jedinstvo kršćana pak, bila je stalna briga Ivana XXIII., koji se zalagao za ekumenizam već i onda kada je, '30-ih i '40-ih godina prošloga stoljeća, odredio diplomatske predstavnike u Bugarskoj, Grčkoj i Turskoj. Povijesni je, osim toga, njegov susret održan u prosincu 1960. godine, s canterburyjskim nadbiskupom, Geoffreyjem Fisherom, koji je iscijelio ranu koja je u odnosima s anglikancima bila otvorena 400 godina. Mir je bio čvrsto isprepleten sa životom i učiteljstvom pape Roncallija. Tijekom kubanske krize, bespoštedno se zalagao za mirno rješenje; ali je isto tako upozoravao na strašno stanje u kojemu se nalazila „Crkva šutnje“ u zemljama pod sovjetskim utjecajem. U svojemu dnevniku, koji nam omogućuje približiti se srcu jednoga pape, Angelo Roncalli je napisao: „Ne trebam biti učitelj politike, strategije, humanističkih znanosti; takvih učitelja ima i na pretek. Ja sam učitelj milosrđa i istine“.