Uz liturgijska čitanja Tridesete nedjelje kroz godinu razmišlja velečasni Josip Vrančić

Ne ostati hladan na tuđu nesreću, učiniti nekome dobro ne pitajući ga ni tko je, ni što je, ni odakle je; ne misliti uopće na to ima li ti čime platiti, hoće li ti nauditi, što će drugi reći, vrlina je življenja. Kada takvo ponašanje shvatimo kao životnu logiku, kao mudrost življenja, onda bez straha možemo reći da smo shvatili bit svoje vjere, da smo pohvatali konce Isusovog učenja i više nam ništa drugo ne treba, sve ostalo se nadograđuje.
Iz današnjeg evanđelja na površinu izlazi ponovno Isusovoj čvrsti stav od kojega nikada nije odstupio. Taj stav bila je okosnica, srž njegovog učenja, po tome je i kršćanstvo danas kao vjera specifično, sažeto u rečenici: «Ljubi Gospodina, Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj jednaka: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.» Drugim riječima, jednostavnije rečeno, ne postoji bogoljublje bez čovjekoljublja i obrnuto. Ne možete se busati u prsa kako ste humana osoba, a kao vjernik ste ravni nuli ili obrnuto, stavljati sebe kao model, sliku kako bi trebao vjernik izgledati a pri povratku iz crkve nađete pred vratima susjedovu djecu koja su pobjegla iz svoga stana jer im se roditelji svađaju, a vi ih odgurnete od vrata i uđete jer ne želite da vam ometaju duhovni mir.
Bog vjerniku mora biti na prvom mjestu u životu, to je nedvojbeno o tome se uopće i ne treba raspravljati, no ako se zaljubljenost u Boga pretvori u neko čudno sljepilo, pa je sve ostalo u magli, čovjek u potrebi je u magli, spotaknem se o njega i nastavim ići dalje, onda nešto nije u redu, jer baš zbog te silne ljubavi prema Bogu moram barem svrnuti svoj pogled, uputiti koju riječ utjehe, pomoći koliko se može. Jer, dobrota, potreba pomoći drugome, nije vezana niti za jednu službu, ni za jedan statusni položaj. Uvjeren sam da su mnoga uvažena imena stotinu puta postidjeli neki mali jednostavni nepoznati ljudi, jer su pomagali zato što drugačije i nisu mogli reagirati, to je upisano u njih, oni ne filozofiraju nego praktično pokazuju što znači neizmjerno ljubiti Boga – pomoći čovjeku, svakom, baš svakom čovjeku u potrebi.
Evo braćo i sestre. Nemojte nikada nikome u potrebi zalupiti vrata, naići na prometnu nesreću i nastaviti voziti, vidjeti da netko nekoga na ulici ugnjetava i okrenuti glavu i nastaviti hodati, naići na čovjeka koji je pao i slomio se i zaobići ga; i da ne nabrajam dalje situacije. Jedan mudri stari svećenik rekao je: «Tko god dođe k tebi pomogni mu koliko možeš. Možda mu ne možeš ili ne smiješ dati baš ono i onoliko koliko traži, ali nemoj da od tebe ode praznih ruku.» Dobro se uvijek dobrim vraća. Ne smijemo zaboraviti nikada kako smo i mi za vrijeme ratnih stradanja u Domovini pokucali na mnoga nepoznata vrata nadajući se da nam ih vlasnik neće zalupiti u lice. Amen.