Papina kateheza na općoj audijenciji - 22. listopada 2008.

Papa Benedikt XVI. je u svojoj katehezi na općoj audijenciji govorio na Trgu svetoga Petra pred 20 000 hodočasnika o biti Pavlove Kristologije. Draga braćo i sestre, u prošlotjednim katehezama razmišljali smo o "obraćenju" svetog Pavla, plod osobnog susreta s Isusom raspetim i uskrslim i zapitali smo se kakav je bio odnos Apostola naroda sa zemaljskim Isusom. Želimo se sada pobliže upoznati s naukom o središnjem mjestu Krista uskrsloga u otajstvu spasenja koji nam je on ostavio. On je, naime, kriterij vrednovanja događaja i stvari, cilj svakog napora koji Pavao poduzima da navijesti evanđelje, velika ljubav koja podupire njegove korake na putovima svijeta. Riječ je o Kristu živom, stvarnom, s točno određenom povijesnom dimenzijom. Za Apostola, Isus Krist nije jednostavno subjekt doktrinarne, moralne ili ideološke poruke, već je živa osoba, protagonist odlučujućeg događaja u povijesti svijeta kazao je Sveti Otac.
Tko je čitao spise svetoga Pavla zna dobro da on nije bio zaokupljen time da ispripovijeda pojedine događaje iz Isusova života, nije poput drugih svetih pisaca išao za tim da napiše "Evanđelje". Njegov je pastoralni i teološki cilj bio toliko okrenut izgrađivanju novonastalih zajednica, da je on spontano bio usredotočen na naviještanje Isusa Krista kao "Gospodina" živa i prisutna među svojima. Otud ta Pavlova karakteristična usredotočenost na ono bitno (esencijalnost) u kristologiji, koji se u obrazlaganju dubine otajstva vodi stalnom i točno određenom brigom: naviještati Isusovu smrt i uskrsnuće kao vrhunac njegova zemaljskog života i ishodište kasnijeg razvoja čitave kršćanske teologije. Za Apostola uskrsnuće nije zaseban događaj, odvojen od smrti na križu: Uskrsli je uvijek onaj koji je, najprije, bio raspet. Stoga, između Onoga koji živi u slavi i zemaljskog Isusa postoji potpuna spasenjska, a ne samo povijesna, identičnost. Raspeti se nije istopio u Uskrslom; isti onaj Isus koji je raspet jedno je s Onim koji je sada živ među svojima. To je Pavao shvatio u susretu na putu za Damask: u tome trenutku objavljeno mu je da se Raspetog na Kalvariji ne treba promatrati kao "prokletstvo Božje", već kao žrtvu prinesenu za otkupljenje svijeta – istaknuo je Papa.
Apostol s divljenjem razmišlja o skrivenoj tajni Raspetog-Uskrslog i preko trpljenja koja je Krist podnio u svojem čovještvu (zemaljska dimenzija) uspinje se k onom vječnom postojanju u kojem je On jedno s Ocem (predvremenska dimenzija). "A kada dođe punina vremena", piše on, "odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo". Osim poslanice Filipljanima, ima i drugih mjesta u Pavlovoj literaturi gdje su teme preegzistencije i silaska Sina Božjega na zemlju međusobno povezani. Poistovjećivanje Mudrosti i Krista, sa svim svojim kozmičkim i antropološkim posljedicama, nalazimo ponovno u prvoj poslanici Timoteju: "On, očitovan u tijelu, opravdan u Duhu, viđen od anđela, propovijedan među narodima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu" (3,16). Upravo se na tim pretpostavkama može bolje definirati ulogu Krista kao jedinog posrednika, u pozadini je uvijek jedan te isti Bog Staroga zavjeta. Nova i razrađenija formulacija mudrosne kristologije, u Pavlovim spisima, gravitira oko ideje Krista kao "prvorođenca", osobine koja se u poslanici Kološanima snažno ističe kako bi se istaknuo primat nad svim stvarima koji se svejednako odnosi na kozmološki, ekleziološki i eshatološki vidik. Pavlov genij je uspio objediniti to učenje sa sjajnom sintezom primijenjenom na one koji ljube Boga i pozvani su, prema njegovu naumu, "da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom" (Rim 8,29) – podcrtao ja Benedikt XVI.
Dolazi se tako do potpunije faze toga razvoja mudrosne kristologije koju je formulirao Pavao, kada u poslanici Efežanima on ocrtava božanski naum spasenja koji je u punini ostvaren u Kristu, u kojem se ostvaruje rekapitulacija svega. Riječ je o divnoj poruci kojoj ćemo se još vratiti. Ovdje ćemo je tek spomenuti, najavljujući da Pavao, u toj poslanici koju resi izvanredna teološka zbijenost, ističe dužnost vjernika da odgovori na božansku inicijativu vlastitim pristankom: svi smo pozvani surađivati na ostvarivanju čudesnog plana koji Krista čini glavom Crkve, njegova Tijela, "punine Onoga koji sve u svima ispunja" (Ef 1,23) – ovim je riječima završio svoju katehezu Sveti Otac.
Na današnjoj audijenciji bila je i skupina hrvatskih hodočasnika koje je Papa srdačno pozdravio: S radošću pozdravljam drage Hrvate, a na poseban način hodočasnike krčke biskupije s njihovim pastirom Mons. Valterom Županom, pristigle prigodom obilježavanja 1700. obljetnice mučeništva svoga suzaštitnika Svetoga Kvirina, te skupinu vjernika iz Smokvice. Krist Gospodin, koji je središnji i najvažniji lik povijesti svijeta, neka to bude i u životu svakoga od vas. Hvaljen Isus i Marija!
Poslušajmo dojmove jedne hodočasnice koja je bila nazočna na današnjoj audijenciji: