Uz liturgijska čitanja Misijske nedjelje razmišlja velečasni Josip Vrančić

Današnji dan Crkva slavi kao svjetski dan misija i misionara a u posljednji nekoliko godina ovaj nas dan podsjeća i na događaj koji je bio svojevrsni presedan u povijesti katoličke Crkve. Točnije rečeno, blagopokojni papa Ivan Pavao II. na današnji dan prije pet godina, samo nekoliko godina nakon njezine smrti, proglasio je blaženom majku Tereziju, misionarku u Indiji, ženu koja je cijeli svoj životni vijek posvetila brizi za sirotinju indijskog grada Kalkute. Danas joj Crkva ponovno odaje priznanje. Danas zahvaljuje Bogu za osobu koja nije puno govorila ali je svojim djelima ostavljala bez riječi svakoga, čak i one koji ne vjeruju, one koji su joj se podsmjehivali, one koji su tvrdili da sve to što radi u biti iz koristi, iz osobne promidžbe. Njezin rad nije bio tek obično čovjekoljublje, iako na neki način sve kreće od toga. Njezin rad se nadahnjivao na Kristovoj ljubavi koja je milosrđe, na njegovoj ljubavi koja pomaže. Ono što je ona činila nije moguće ostvariti svakome čovjeku. Jer različiti smo, ja prvi ne znam kako bih smogao snage svoj život potpuno posvetiti brizi za ljude koje je društvo potpuno odbacilo: bolesne, gubave, umiruće, i sve to još u stranoj zemlji koja ti nije sklona. No to ne znači da Kristove riječi: «Idite po svemu svijetu i svima propovijedajte evanđelje!», ne trebaju biti i pravilo, moto moga života.
Misije su jako širok pojam. One obuhvaćaju i rad unutar jedne zajednice i brigu za Crkve koje se tek rađaju. Mislite li da našoj Domovini nisu potrebni misionari? Da hrvatskim obiteljima nije potrebna obnova, dobar primjer koji će ih podići iz sna?
A opet s druge strane, dok danas svi razmišljaju o globalizaciji, spominju taj pojam kao buduće ustrojstvo ljudske zajednice, Kristova riječ: «Idite po svemu svijetu i navijestite Evanđelje svemu stvorenju», bila je prvi poziv za ujedinjenjem, za bratstvom i poštivanjem svakoga čovjeka. Crkva u sebi ima potrebu za stalnim naglašavanjem jedinstva onih koji ispovijedaju istu vjeru, za naglašavanjem potrebe skrbi jednih za druge. Jer moja Crkva, Crkva u kojoj sam ja kršten, živi i u Africi, i u Aziji, i u Japanu. Tamo su isto moja braća koja možda ne mogu ispovijedati slobodno svoju vjeru kao ja, možda im je potrebna podrška, riječ ohrabrenja da nisu sami. Tamo negdje daleko u zemljama koje mi smatramo egzotičnima, djeca umiru od gladi, naš suvišak, novac kojima kupujemo nevažne stvari, njima produžuje život A prema takvim stvarima čovjek ne smije ostati indiferentan.
Braćo i sestre, Sveti Otac Ivan Pavao II za vrijeme svoga trećeg pohoda Hrvatskoj, kada je pohodio i Đakovačku i Srijemsku biskupiju, za vrijeme svečanog misnog slavlja u gradu Osijeku izrekao je jednu vrlo zanimljivu rečenicu: «Misije nisu samo nekakav dodatak kršćanstvu nego bitno pripadaju njegovoj temeljnoj poruci svijetu.» Potrebno je samo malo ljudskosti, malo dobre volje, da bi se posvjedočila vjera u univerzalnost Kristove crkve, da bi se izvukli iz ljušture neprestanog ponavljanja «NIJE ME BRIGA», i postali svjesni vjere koja nas ucjepljuje u živi organizam Crkve – Tijela Kristova, postali ljudima koji gdje god se u svijetu našli svugdje su kod kuće, jer tu žive i njegova braća u vjeri. Tu živi i naviješta Krista Gospodina živa Crkva katolička. Amen.