Papina kateheza na općoj audijenciji - 15. listopada 2008.
Papa Benedikt XVI. je u svojoj katehezi na današnjoj općoj audijenciji govorio o Pavlovu
shvaćanju Crkve, a ona je za njega Tijelo Kristovo i zajednica obiteljskog ozračja.
Draga braćo i sestre, jedna od temeljnih tema misli svetoga Pavla jest Crkva koja
je za njega uostalom bila predmetom najprije iskustva, a tek potom nauka. Zapravo,
kad je Pavao stupio na scenu kao kršćanin i kao apostol, Crkva je već postojala, jer
se rodila prije njegova obraćenja. Bila je čak predmetom njegova proganjanja kao revnoga
farizeja. Moramo biti svjesni da se, na jednostavnoj povijesno-lingvističkoj razini,
riječ ekklesia pojavljuje samo u spisima svetoga Pavla koji je prvi autor nekog kršćanskog
djela. To se događa u uvodu Prve poslanice Solunjanima, gdje se Pavao doslovno obraća
"Crkvi Solunjana". Valja također primijetiti da je taj "osobni" način oslovljavanja
praktično jedini u svim njegovim poslanicama, gdje obično govori o Crkvi koja se nalazi
u određenom mjestu – kazao je Sveti Otac. Upravo nas to vodi prema drugom, važnom
pojašnjenju, a to je da govoriti o Crkvi u jednini ne odgovara činjeničnom stanju
s početaka. Istina je da u tri gore navedena teksta Pavao kaže da je progonio "Crkvu
Božju", misleći na Crkvu u univerzalnom smislu; no istina je i da taj način izražavanja
želi istaknuti teološku kvalitetu kršćanske zajednice (jer je "Božja"), kao što se
to vidi u Gamalielovu upozorenju: "... da se i s Bogom u ratu ne nađete" (Dj 5,39).
Time se ne može negirati da se Crkva konkretno nalazi ostvarena u pojedinim zajednicama
po raznim mjestima. Doista, nešto kasnije u istoj Poslanici Pavao govori u množini
o "Crkvama Božjim koje su u Judeji" (1Sol 2,14). Uporaba izraza ekklesia u smislu
donekle "katoličkog" usmjerenja, to jest unitarnom i univerzalističkom, nalazi se
u kasnijoj Poslanici Efežanima, u kojoj pošiljatelj govori ne o pojedinoj mjesnoj
Crkvi, nego o čitavoj Crkvi, shvaćenoj u cijelosti i zamišljenu čak kao zaručnicu
Kristovu. Sigurno je da je prvi susret s kršćanstvom Pavao/Savao imao kao progonitelj
ne Krista nego Crkve, to jest početne skupine Kristovih svjedoka, "muškaraca i žena"
(Dj 8,3; 22,4). Upravo u njima i u njihovoj vjeri on je naslutio nešto nepomirljivo
sa središnjim postavkama judaizma. Vrlo vjerojatno, ne shvaćajući odmah kako se oblikovala
ta vjera, morao je priznati da su zajednice toga novog pokreta, koji se nedavno oblikovao
u Izraelovoj zemlji, bile jednostavno sastavljene od onih koji su dijelili istu vjeru
u istoga Isusa nastavio je nadalje Papa. Jedno mu je bilo jasno: temeljna i utemeljiteljska
vrijednost Krista i "riječi" koja ga je navješćivala. Pavao je znao da ne samo da
se ne postaje kršćanima prinudno, nego da je u unutarnjoj konfiguraciji novog oblika
zajednice institucionalno-sakralna komponenta, više nego u judaizmu ili općenito u
poganskoj religioznosti, neizbježno vezana uza živu "riječ." Simptomatično je da Luka
u Djelima apostolskim više puta, pa i u odnosu na Pavla, rabi sintagmu koja je naizgled
ponavljanje i pleonazam - "navijestiti riječ", s očitom nakanom da najsnažnije moguće
označi odlučnu ulogu naviještene "riječi." Tome odgovara Pavlova ideja posvemašnje
usredotočenosti na "riječ", kako se to čita primjerice u Prvoj poslanici Korinćanima:
"Kada dođoh k vama... besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima
mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage" (1Kor 2,1.4). Konkretno, riječ navještaja
sastavljena je od križa i uskrsnuća Kristova, u čemu svoje ostvarenje nalaze Pisma.
Vazmeno otajstvo nalazi se u središtu apostolova propovijedanja. Njegovo evangelizatorsko
djelo nema drugog cilja doli uspostaviti zajednicu vjernika u Kristu. Ova ideja sadržana
je u samoj etimologiji riječi ekklesia, koju Pavao, a s njime i cijelo kršćanstvo,
koristi namjesto izraza "sinagoga": ne samo jer je prvi izraz više "laički" (potječe
od izraza za grčki običaj političke skupštine, a ne religiozne), nego i zato što podrazumijeva
izravno više teološku ideju poziva izvana, a ne samo ideju običnoga okupljanja podcrtao
je Benedikt XVI. U tom smjeru možemo razumjeti i izvornu ideju, isključivo Pavlovu,
Crkve kao "Tijela Kristova". U tom smislu valja voditi računa o dvije interpretacije
koje postoje za tu definiciju. Jedna je sociološkog karaktera, prema čemu je tijelo
sastavljeno od svojih sastavnih dijelova i bez njih ne bi postojalo. Druga je, pak,
kristološke vrste, jer vidi izravno podsjećanje na samo Kristovo tijelo, predegzistentno
svakom našem okupljanju: Crkva je plod "mističnog" poistovjećivanja između Krista
i onih koji, kako to drugačije kaže apostol, žive "u njemu". Uostalom, Pavao dobro
zna da, unatoč "brizi za sve Crkve", Crkva nije njegova. Jasno to pokazuju različiti
genitivi pripadanja i izvora koje on koristi: ona nije samo "tijelo Kristovo", nego
je i "Crkva Božja", "Božja njiva, Božja građevina, ...Hram Božji" (1Kor 3,9.16). Poseban
bi govor trebalo posvetiti izričaju "narod Božji", koji je kod Pavla zapravo sekundaran.
Apostol ga spominje tek nekoliko puta. On pokazuje prije da o Crkvi promišlja u obliku
obitelji, kao što to jasno izriče česta uporaba, pa makar obogaćena povijesno-spasenjskom
perspektivom, različitih međusobno povezanih ideja kao što su "očevi, potomstvo, baština,
sinovi, braća." Neka nam dakle apostol pomogne da sve više i temeljitije shvatimo
otajstvo Crkve, a posebice da je ljubimo i odgovorno surađujemo u njezinoj izgradnji
– ovim je riječima završio svoju katehezu Sveti Otac. Na današnjoj audijenciji
bila je nazočna i supina hrvatskih hodočasnika koje je Papa pozdravio ovim riječima:
„Srdačnu
dobrodošlicu upućujem hrvatskim hodočasnicima, a na poseban način župljanima župe
Gospe od Anđela iz Trogira te skupini vjernika iz Hrvatske katoličke misije u Nizozemskoj.
Neka vam vjera u Krista Gospodina bude čvrst oslonac i sigurnost kao što to bijaše
Svetome Pavlu. Hvaljen Isus i Marija!“ Poslušajmo dojmove naših hodočasnika
s današnje audijencije i susreta sa Svetim Ocem: