Uz liturgijska čitanja 28. nedjelje kroz godinu razmišlja velečasni Josip Vrančić

Jedno od najčešćih imena kojim biblijski vjernik, nazivajući tako svoga Boga, pokušava razjasniti povezanost Boga sa svojim narodom je pastir, što nam svjedoči i psalam današnje nedjelje: «Gospodin je pastir moj»! Od kada postoji Crkva kao vidljiva zajednica ljudi postoji u njoj i posebna služba, služba ljudi koji svoj život, svoje znanje, svoje talente, posvećuju Bogu, Crkvi, ljudima: to su biskupi, svećenici, đakoni, redovnici, redovnice, jednim imenom: pastiri Crkve U isto vrijeme i hvaljeni i napadani, u svim vremenima znak osporavan i kamen spoticanja, vrijedni divljenja i predmet čuđenja i izrugivanja; njihov život za mnoge je inspiracija za druge opet totalna nepoznanica; jedno vrijeme potpuno skriveni od javnosti, zavijeni velom tajne, živeći životom koji je išao usporedno sa životom običnog čovjeka bez da se ikada susretnu, danas možda i prečesto jedna od glavnih meta medija, ljudi čije se riječi, djela i postupci tisuću puta važu, pretresaju i promišljaju ne bi li se u njima našlo nešto zanimljivo za široke mase.
No unatoč svemu tome pred sobom imate vjernike koji su svoje živote duboko utemeljili u sigurnosti Božjeg poziva, kako kaže apostol: «Zaveo si me Gospodine, i ja se dadoh zavesti!» Pred njima je samo jedan cilj da svatko na svoj način u svome životu ostvari ideal: poprimi kvalitete i logiku razmišljanja jedinog i velikog Pastira sviju nas, Isusa Krista Gospodina našega.
A to, po logici psalma dvadeset i trećeg znači ovo: Pastir je transparentna osoba- ništa ne skriva o sebi jer u biti ni nema što skrivati, vjeran sebi, Bogu, vjeran istini, čovjek sa čvrstim stavovima nadahnutim evanđeljem koji daju svijetlo njegovoj stazi, svjetlo njegovim koracima – jer jedino se tako stječe povjerenje kod ljudi koji su ti povjereni, jedino tako svaka jedinka u stadu može u pastirovom glasu pronaći zvuk koji umiruje, koji pruža sigurnost i zaštitu, čvrsto jamstvo da mu se može potpuno staviti na raspolaganje, prepustiti vodstvo u njegove ruke.
Pastir je i onaj koji je uvijek prvi, uvijek ispred stada, kako reče sveti Pavao: «Ja sam u svemu vama prethodio i ponosim se. Kada su se primali udarci i u progonstvu; ja sam vas i prvi hvalio i prvi opominjao.» Pastir je prvi jer daje primjer, on svoje stado čuva, s njim dijeli i dobro i zlo, radost i nada, žalost i tjeskoba stada radost su i nada, žalost i tjeskoba pastira, da parafraziramo misli i riječi sabora, učitelja Crkve.
Život pastira i život stada se isprepliću. Briga oko stada dio je identiteta pastira, zvanje pastira nije njegov posao, ono što se radi 8 sati na dan, nego život. Pastir je pastir cijelo vrijeme, 24 sata na dan, uvijek, drugačije biti ne može. Ako nije tako, onda govorimo o zanatliji, najamniku, čovjeku koji zarađuje na temelju svoga stada. Ponaša se poput nametnika, ništa ne daje a uzima sve. Ne zanima ga baš puno što će za neko kratko vrijeme takvo ponašanje uništiti stado, on će ionako pronaći drugu žrtvu i započeti isti proces bogaćenja na račun drugih. A stado zahtjeva slugu, ne gospodara. Dobar pastir ne može i ne smije svoje osobne probleme, osobne prohtjeve i planove stavljati ispred stada, stado i briga oko stada kod dobroga pastira uvijek su na prvome mjesto. Jer pastir živi samo zato što živi i stado, pastir živi od stada!
Evo braćo i sestre, to je ideal prema kome svi mi, svi koji u Crkvi vršimo službu pastira idemo. Uspijevamo li, o tome će svoj sud donijeti i povijest i zajednica u kojoj živimo, na koncu i Gospodin, onaj koji nam je iskazao veliko povjerenje pozvavši nas da ga slijedimo i u njegovo sveto ime vršimo službu pastira. A vi se molite Bogu za nas, da budemo dobri svjedoci Isusa Krista, da svojim ponašanjem, svojim životom možemo oduševiti u druge da duboko u sebi čuju Gospodinov poziv: «Budi pastir mome narodu! Sluga, ne Gospodar, vjernicima!»