Uz liturgijska čitanja 25. nedjelje kroz godinu razmišlja velečasni Mario Gerić

Čovjek svih vremena i prostora, posebice današnji čovjek, vrlo je osjetljiv na pitanje pravde i pravednosti. Njegova ideja o toj stvarnosti uglavnom se svodi na relaciju: koliko daš toliko dobiješ, tj. na recipročan odnos davanja odnosno. primanja. I možda, u našim okvirima, kada su u pitanju svakodnevni međuljudski odnosi takva krepost jest vrhunska, kako će je nazvati sv. Toma. Ona je dobra i potrebna kako bi ljudsko društvo moglo uopće funkcionirati. No problem će nastati onda kada se isti smisao i ideja pravednosti, kakvom je mi zamišljamo i nastojimo ostvariti, prenese na Boga i njegovo djelovanje u odnosu prema čovjeku, te kada inzistiramo da se i on sam ravna po istim ili sličnim načelima. Vodeći se takvom logikom pravičnosti, situacija koju nam opisuje evanđeoski tekst iz liturgijskih čitanja ove nedjelje mogla bi nam zvučati skandalozno i sablažnjujuće. Nakon pročitanog teksta vjerojatno će nam biti teško čak i zamisliti Boga koji ne bi bio pravedan prema onima koji su to zaslužili i ne bi znao pravedno nagraditi nečiji trud i zalaganje. Upravo u paraboli koju nam donosi evanđeoski odlomak, Bog se, suprotno našim očekivanjima, na jednak način ophodi s radnicima prve, kao i onima posljednje ure što našem logičkom sklopu ni na koji način nije prihvatljivo. Ovi posljednji, reći ćemo mi, takav Božji pristup, takav stav Boga prema njima ni na koji način nisu zaslužili, dok smo pak u prilici dati za pravo onim radnicima prvog časa koji su se namučili te svojim vlastitim zalaganjem, radom i mukom stekli naklonost Božju, ako ništa drugo, ono barem pod vidom pravedne naknade za uloženi trud te ih sada možemo smatrati zakinutima i pokradenima u njihovim vlastitim pravima. Upravo na način kako redovito doživljavamo ovu evanđeosku priču, mi kršćani znamo shvaćati i naš put prema spasenju. Redovito je pojam spasenja vezan uz očekivanu i zasluženu naknadu koju Bog ima dati onima koji su se za života za nju borili. Takvim shvaćanje i samo kršćanstvo pretvaramo u još jednu od duhovnih tehnika namijenjenih našem samospašavanju. Bog nas nije ostavio da bi se morali sami, svojim vlastitim djelovanjem, svojim vlastitim snagama morali spašavati. Božji način spašavanja čovjeka, izražen na način kako ga prikazuje evanđelist Ivan jasno nam govori da se Bog čovjeka ne vodi našim mjerilima, da mu nije stalo do toga koliko je tko dao, već koliko je tko otvoren prihvatiti Božji dar spasenja u Kristu i njegovu Pashalnom misteriju. Naš kršćanski život, sva naša dobra nastojanja, sakramenti koje slavimo ne smiju nipošto biti shvaćeni kao instrumenti, kao sredstva koja koristimo kako bi se spasili. Sve što činimo, ne činimo zbog naknade koju očekujemo već da se Bog, da se njegov dar spasenja proslavi i očituje u nama, na nama i po nama daruje drugima.