U jučerašnjoj emisiji smo govorili o počecima lourdeske povijesti. O ponašanju civilnih
i crkvenih vlasti prema svetoj Bernardici i Marijinim ukazanjima, sve do 1862. godine
kada Biskupsko povjerenstvo potvrđuje istinitost ukazanja. Nakon objavljenih i priznatih
ozdravljenja, Lourdes postaje mjesto za francusko nacionalno hodočašće. Dok je
djevojčica prerastala u ženu, špilja je postala svetište. Fotografija u počecima prati
rađanje pobožnosti, oblikuje sveti lik Bernardice u narodnoj pirenejskoj nošnji. Prikazuje
je s krunicom u ruci na pozadini pirenejskih brda bez primjesa moderne civilizacije,
katolici svih uzrasta imaju u čemu uživati. Njezina slika zamjenjuje njezinu nazočnost,
a sudjeluje u rastu upravljanja mjestima ambiciozne biskupije: s jedne strane špilja,
s druge pak kapela završena 1872., proglašena bazilikom Bezgrješnoga začeća 1874.
godine. Sagrađena po uzoru na baziliku Svetoga Srca u Montmartreu, a naslov bazilike
podsjeća na papinu dogmu, ona veliča pobjedničku i borbenu Crkvu koja, nakon poraza
1870. godine, zahtijeva pokoru za grijehe Francuske. Lourdes je nacionalno svetište,
a sve više se učvršćuje misao da malo po malo postane mjesto nacionalnog hodočašća.
U političkome ozračju sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća, dolaskom treće
republike u Francuskoj i privremenog papina poraza u Italiji, nacionalno hodočašće
u Lourdes dobiva obilježje monarhijske obnove, proturepubličke i protumoderne križarske
bojne. Hodočašće od 1873. godine, pod vodstvom oca Emmanuela D'Alzona, utemeljitelja
družbe asumpcionista, nastoji Francusku staviti pod zaštitničku zastavu nadnaravnoga
i voditi narod prema novom i boljem društvu. Čitava je društvena mreža u službi te
nade. Asumpcionisti ustanovljuju karitativna društva, također i društvo za potporu
hodočašćima. Uključuju se plemkinje sa svojim dobrima koje u djela Lourdesa uključuju
svoje prijatelje. Kao bijele sestre bore se protiv sestara zadojenih crvenim idejama
nadirućih socijalista. Marijine kćeri – udruga ustanovljenja 1845. godine – najvećim
se dijelom oblače u plavo-bijelo odijelo djevojaka posvećenih Djevici, koja se ukazala
u bijelo-plavoj haljini. Uključile su se u pobjedničku vojsku spasa nad položajem
žene i nad neprijateljem, bio on pruski, komunist ili bezbožac. Tim ženama u organiziranju
hodočašća pomažu male sestre Uznesenja, koje uključuju pobožne gospođe i sve koji
mogu hodočasnicima posvetiti malo slobodnoga vremena. Pod vodstvom sestara hodočašće
se učvršćuje. Molitva 'Zdravo Marijo' u Lourdesu ujedinjuje katoličku Francusku. U
Lourdes dolazi sve više bolesnika i hodočasnika. 1880. godine sedam vlakova iz Pariza
vozi za Lourdes 700 bolesnika. Oni su smješteni u Gostinjcu Naše Gospe od zdravlja
i u bolnici Žalosne Gospe, čija je izgradnja započela 1874. godine. Bolesnici se na
nosilima ili bolesničkim kolicima spuštaju u bazene izgrađene uz zgrade. To je fizički
i psihički jak doživljaj. Trenutak milosnoga uskrsnuća za one koji izlaze zdravi i
govore o čudu, primjerice Marie Lemarchad, koja je nadahnula Zolin 'Lourdes'. Muškarci
i žene na svršetku stoljeća doživljavaju hodočašće kao preobraženje tijela i duše,
čin u kojem sudjeluje čitava osoba, poput Bernardice u susretu s Bezgrješnom Djevicom.
Gorljivost se miješa s pokorničkom pobožnošću. Dnevnik „Hodočasnik“ – osnovan 1873.
godine – u svakom hodočasniku gleda Krista na križu. Kršćanstvo cvate i stoga jer
ga podupiru nezamjetljive snage. One su povod novih oblika društvene sloge koja se
savršeno očituje u odnosu između bolesnika i skrbnika, između trpećega tijela i dragovoljca,
tako se ostvaruje jedinstvo tijela Kristova, što žele i propovijedaju svećenici. To
je povod i euharistijskoj procesiji, čiji je cilj očitovanje jedinstva; procesija
postaje sastavnicom hodočašća.