2008-08-30 17:56:45

Uz liturgijska čitanja 22. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Josip Jelić


Bogoslužje riječi 22. nedjelje kroz godinu započinje s odlomkom iz knjige proroka Jeremije. Bog šalje proroka Jeremiju da naviješta „nasilje i propast“, tj. vrijeme trpljenja i kušnje. Prorok govori u Božje ime, postaje „prigoda za podsmijeh i porugu“, drže ga neuravnoteženim čovjekom i zloduhim prorokom koji propovijeda samo propast, proriče samo nesreću. Govoriti u Božje ime postaje zadatak koji razdire: „riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh“. I zato kaže u sebi: „Neću više misliti na Boga, neću govoriti u njegovo ime“. To je napast bježanja pred proročkim zadatkom, napast da više ne govori u Božje ime ili da govori samo ono što narod rado sluša. Prorok ne smije bježati i neće, jer ga je Bog zaveo. Njegove riječi su prodrle u prorokove kosti, u njega samog.
U evanđelju se susrećemo s riječima: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i ide za mnom. Tko hoće svoj život spasiti izgubit će ga. Što koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svome naudi?“.
Odreći se sebe! Današnji čovjek ove riječi ne želi slušati. I svećenike propovjednike svijet danas radije sluša kad govore o Isusu koji liječi, koji čini čuda, koji je uskrsnuo, koji nas poziva da se borimo protiv sebe i sebe pobjeđujemo. Napast današnjih propovjednika je ista kao što je bila i Jeremijina napast, Jonina napast, napast da uzmaknemo pred nezahvalnom zadaćom da ljudima današnjeg vremena propovijedamo riječi koje oni ne žele slušati i neće da čuju. I mi koji moramo propovijedati križ, pripadamo ovoj istoj generaciji koja ne želi slušati riječi o križu. Propovjednik ne može niti smije šutjeti o križu. Sveti Pavao kaže: „Mi propovijedamo Krista, Krista raspetoga“. Naš zadatak nije samo da propovijedamo križ, nego da damo smisao što ga on ima za nas, za naš ljudski život i vječno određenje. Isus nam kaže da se odričemo samih sebe, da učimo gubiti i to gubiti baš život, a čovjek želi pobjeđivati, a ne gubiti, pogotovo ne gubiti svoj život.
Odricanje od čega? Ne od naših pravih ljudskih vrijednosti, nego od bolesnog dijela nas samih, od Božjeg i našeg neprijatelja koji se gnijezdi u tijelu svakog od nas, od starog čovjeka, od čovjeka sebeljublja u kom vlada pohota i požuda koji više i nije kadar ljubiti ikoga osim samoga sebe i to na sasvim pogrešan način. U tom smislu Pavao kaže: „Oni koji pripadaju Isusu Kristu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama“. Razapeli su staro stvorenje da na vidjelo izađe novo. Razapeli su starog čovjeka da se pojavi novi stvoren na sliku Božju, određen za vječni život, čovjek koji je uistinu slobodan. To nije otuđenje nego oslobođenje od otuđenosti.
Odricanje za koga i za što? Odricanje svoga „ja“ poradi Boga koji nam daje nadu iza smrti. Taj uski put koji nam pokazuje evanđelje ima na svom kraju Boga kao nagradu. Tim uskim putem je Isus pošao i zato „uzeti svoj križ“ znači „ići za njim“, slijediti njegove stope, njega slijediti. Gospodine, nauči nas da sebe gubimo kako bismo sebe pronalazili u tebi za vječni život. RealAudioMP3







All the contents on this site are copyrighted ©.