Uz liturgijska čitanja 22. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Josip Jelić
Bogoslužje riječi 22. nedjelje kroz godinu započinje s odlomkom iz knjige proroka
Jeremije. Bog šalje proroka Jeremiju da naviješta „nasilje i propast“, tj. vrijeme
trpljenja i kušnje. Prorok govori u Božje ime, postaje „prigoda za podsmijeh i porugu“,
drže ga neuravnoteženim čovjekom i zloduhim prorokom koji propovijeda samo propast,
proriče samo nesreću. Govoriti u Božje ime postaje zadatak koji razdire: „riječ mi
Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh“. I zato kaže u sebi: „Neću više misliti na
Boga, neću govoriti u njegovo ime“. To je napast bježanja pred proročkim zadatkom,
napast da više ne govori u Božje ime ili da govori samo ono što narod rado sluša.
Prorok ne smije bježati i neće, jer ga je Bog zaveo. Njegove riječi su prodrle u prorokove
kosti, u njega samog. U evanđelju se susrećemo s riječima: „Hoće li tko za mnom,
neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i ide za mnom. Tko hoće svoj život
spasiti izgubit će ga. Što koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svome naudi?“.
Odreći se sebe! Današnji čovjek ove riječi ne želi slušati. I svećenike propovjednike
svijet danas radije sluša kad govore o Isusu koji liječi, koji čini čuda, koji je
uskrsnuo, koji nas poziva da se borimo protiv sebe i sebe pobjeđujemo. Napast današnjih
propovjednika je ista kao što je bila i Jeremijina napast, Jonina napast, napast da
uzmaknemo pred nezahvalnom zadaćom da ljudima današnjeg vremena propovijedamo riječi
koje oni ne žele slušati i neće da čuju. I mi koji moramo propovijedati križ, pripadamo
ovoj istoj generaciji koja ne želi slušati riječi o križu. Propovjednik ne može niti
smije šutjeti o križu. Sveti Pavao kaže: „Mi propovijedamo Krista, Krista raspetoga“.
Naš zadatak nije samo da propovijedamo križ, nego da damo smisao što ga on ima za
nas, za naš ljudski život i vječno određenje. Isus nam kaže da se odričemo samih sebe,
da učimo gubiti i to gubiti baš život, a čovjek želi pobjeđivati, a ne gubiti, pogotovo
ne gubiti svoj život. Odricanje od čega? Ne od naših pravih ljudskih vrijednosti,
nego od bolesnog dijela nas samih, od Božjeg i našeg neprijatelja koji se gnijezdi
u tijelu svakog od nas, od starog čovjeka, od čovjeka sebeljublja u kom vlada pohota
i požuda koji više i nije kadar ljubiti ikoga osim samoga sebe i to na sasvim pogrešan
način. U tom smislu Pavao kaže: „Oni koji pripadaju Isusu Kristu razapeli su svoje
tijelo s njegovim strastima i požudama“. Razapeli su staro stvorenje da na vidjelo
izađe novo. Razapeli su starog čovjeka da se pojavi novi stvoren na sliku Božju, određen
za vječni život, čovjek koji je uistinu slobodan. To nije otuđenje nego oslobođenje
od otuđenosti. Odricanje za koga i za što? Odricanje svoga „ja“ poradi Boga koji
nam daje nadu iza smrti. Taj uski put koji nam pokazuje evanđelje ima na svom kraju
Boga kao nagradu. Tim uskim putem je Isus pošao i zato „uzeti svoj križ“ znači „ići
za njim“, slijediti njegove stope, njega slijediti. Gospodine, nauči nas da sebe gubimo
kako bismo sebe pronalazili u tebi za vječni život.