Poštivati prirodu znači poštivati samoga sebe

Katkada se čuje prigovor kako je Socijalno učiteljstvo Crkve siromašno tematikama o prirodnome okolišu i njegovoj zaštiti. Istina je da se osjeća potreba produbljenoga doktrinarnoga promišljanja o ekologiji, ali ne zbog nedostatka dubokoga promišljanja koliko zbog toga što se nauk Crkve rađa iz susreta s evanđeoskom porukom i njezinim zahtjevima, sadržanim u zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu i u pravednosti, sa svim problemima koji proizlaze iz života zajednice. Taj nauk nije zaokruženi sustav, on je stalno otvoren novim pitanjima koja se neprestano nameću, a zahtijeva doprinos svih karizmi, iskustava i sposobnosti. S jedne strane, učiteljstvo je „postojano“, naročito zbog životnoga odnosa s evanđeljem, s druge pak strane, uvijek je novo, jer je podložno potrebnim i prikladnim prilagodbama shodnim mijenjanu povijesnih uvjeta. Nema sumnje kako među promijenjenim povijesnim uvjetima i novim pitanjima također postoji skup problematika koje se promatraju s ekološkoga stajališta, a to nije zanemariv vidik ili, ako se želi, novi je način predstavljanja socijalnoga pitanja – odgovara biskup Crepaldi, tajnik Papinskoga vijeća 'Justitia et pax'.
U prigodi Svjetskoga skupa o održivome razvoju održanoga u Johannesburgu 2002. godine, Papinsko vijeće 'Pravda i mir' objavilo je zanimljiv priručnik naslovljen „Od Stockholma do Johannesburga....“ Lako je uvjeriti se listajući taj priručnik koliko je Učiteljstvo učinilo od II. vatikanskoga sabora do Pavla VI., Ivana Pavla II., sadašnjega pape Benedikta XVI. i Svete Stolice, stalno je prisutno u svjetskim raspravama o velikim temama okoliša i razvoja. Osim toga, ne treba zaboraviti da je učiteljstvo biskupskih konferencija, oslanjajući se na papino učiteljstvo i šireći njegov duh, na lokalnoj i kontinentalnoj razini bilo vrlo osjetljivo na probleme okoliša. Učiteljstvo je također djelovalo putem apostolskih pobudnica „Crkva u Americi“, „Crkva u Aziji“, „Crkva u Oceaniji“ i „Crkva u Africi“, te pobudnice sadržavaju važna promišljanja o okolišu. Premda je i do sada bio veoma opširan, ipak taj nauk o ekologiji valja produbljivati. Stoga je vrijeme, imajući u vidiku da učiteljstvo Crkve nije zanemarilo taj problem, u cijelosti pojasniti neke osnovne postavke naučavanja o okolišu.
(Priroda u odnosu prema Bogu i prema čovjeku)
Prije svega treba istaknuti da Crkva svoje zanimanje za prirodu ne shvaća naturalistički. Ona uvijek prirodu gleda u odnosu na Boga i čovjeka, ne promatra ju dakle samo kao skup stvari nego i značenja. Grčki filozofi nisu pod riječju Physis shvaćali samo stvari nego i njihov smisao koji ih je sjedinjavao. Physis je bio kozmos: stvari i istovremeno njihova mjera, njihov red. Taj red nije bio antropocentričan, jer je i čovjek po grčkome shvaćanju bio stvar među stvarima, a od čovjeka u prirodi postoje plemenitije stvari, primjerice nebeske zvijezde. Trebala je židovsko-kršćanska poruka kako bi se iznad stvari čovjek izdigao kao vrsna stvarnost. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju, a u Isusu Nazarećaninu sam je Bog postao čovjekom: „I Riječ tijelom postade“. Temelj prirodnoga reda od toga trenutka nadišao je kozmički okvir i temelji se na apsolutnome i transcendentalnome načelu, čovjek je uzdignut iznad stvorenoga, odnosno prirode. Priroda ima svoj smisao u dijalogu između Boga i čovjeka, a same stvari se postavljaju u odnos ljubavi i inteligencije.
Moderna se znanost mogla razvijati unutar slične paradigme, koju ni jedna znanstvena tvrdnja ne poriče. Ali dobro znamo da je katkada, ne znanost po sebi, nego zbog nekih „viđenja“ znanosti, „zloporaba razuma“ prevladala pa je priroda bila shvaćena, primjerice po Kantu, kao materija kojoj ljudski intelekt autoritativno određuje oblike. Manipulacijsko je viđenje prirode, odijeljene od odnosa s čovjekom unutar obzora smisla ukorijenjenoga u Bogu stvoritelju, imalo tisuću izražaja. Dugo vremena znanost je, prema Maxu Weberu, prirodi oduzimala dušu, lišavajući je njezina odnosa s Bogom. Znanost danas, ako nije pod utjecajem ideologije, sve više otkriva inteligenciju unutar prirode koja jednostavno ne može biti priroda – ističe biskup Crepaldi.
Na prirodu crkveno učiteljstvo gleda u svjetlu objave, svjetlu stvaranja te eshatološkom svjetlu otkupljenja. Priroda je poradi čovjeka, a čovjek je za Boga. Crkveno učiteljstvo stoga ne odobrava apsolutiziranje prirode niti njezino svođenje na čisto sredstvo; od prirode naprotiv čini kulturnu i moralnu pozornicu na kojoj čovjek igra svoju odgovornost pred ljudima, uključujući buduće naraštaje, i pred Bogom. To znači da priroda, biološki i naturalistički shvaćena, nije nešto apsolutno, nego je bogatstvo stavljeno u odgovorne i mudre ljudske ruke: Plodite se, razmnožavajte se i napunite zemlju! Budite strah i trepet za sve divlje životinje, za sve životinje i ptice nebeske. Sve što gmiže po tlu i sve ribe su u vašoj moći. Sve što se miče i živi neka vam služi za hranu: sve vam to dajem kao i zelenu travu. To znači da čovjek ima neupitnu vlast nad stvorenjem, a, budući da ima besmrtnu dušu, ne može biti uspoređen s drugim živim bićima, niti ga se može smatrati čimbenikom narušavanja ekološko naturalističke ravnoteže. To u konačnici znači da priroda nije sve nego je nešto, a čovjek nad njom nema apsolutno pravo, nego ju mora čuvati i razvijati sukladno s logikom opće namjene zemaljskih dobara, a to je – poznato je – jedno od osnovnih načela socijalnoga nauka Crkve – primijetio je biskup Crepaldi.
U ovoj perspektivi – dodao je biskup – želim predložiti neka pojašnjenja koja se odnose na viđenja, stajališta, kulture koje se, na jedan ili drugi način, ističu po svome ideološkome shvaćanju, a ništa zajedničkoga nemaju s crkvenim socijalnim naukom. U prvom redu spomenuo bih ideologiju biologizma. Riječ biologizam može imati razna značenja. Ja je ovdje shvaćam kao svođenje svega ljudskoga na biološko. Kompendij socijalnoga nauka Crkve upotrebljava riječ „biocentrizam“. U osnovi te ideologije je ideja o bitnoj homogenosti biosfere, bez mogućnosti razlikovanja čovječje superiornosti, ona stoga nastoji sve ljudske sposobnosti i aktivnosti svesti na njihovu biološku osnovu. Biocentrizam nije znanost nego ideologija suprotna antropcentrizmu. Upozorio bih također na ideologiju katastrofizma. Majka svih ambijentalističkih katastrofizama bio je izvještaj Tehnološkoga zavoda iz Bostona pripremljen za „Rimski klub“, objavljen 1972. godine. Nakon toga uslijedili su i drugi, naročito o iscrpljenju neobnovljivih energija te o prenapučenosti. Tema o prenapučenosti je povod neomalthuzijevskim ideologijama koje se temelje na ideji da je tobožnja prenapučenost glavni uzrok okolišnoga srozavanja. Katastrofizam je ideologija utemeljena na antropološkome pesimizmu koji nema povjerenja u čovjekove mogućnosti. Pesimizam i sumnja postaju za čovjeka krajnje pouzdanje u selektivne tehnike, uključujući pobačaj i masovnu sterilizaciju, u rukama međunarodnih agencija i farmaceutskih industrija, čiji je cilj velika zarada. U prigodi Konferencije Ujedinjenih naroda o Stanovništvu i razvoju, održanoj u Kairu 1994. godine, te onoj o ženi održanoj u Pekingu 1995. godine, diplomatsko djelovanje Svete Stolice posebno je bilo poduprto od siromašnih zemlja, koje su osudile neomalthusijevsku ideologiju, to jest centralističko planiranje rađanja, vršeći nasilje nad ženama – primijetio je biskup.
Na treće mjesto može se svrstati ideologija egoističnoga naturalizma, odnosno vraćanje prirodi, u raznim oblicima naturalističkoga ezoterizma, fizičkoga narcisizma, požuda za psihološkim i emotivnim blagostanjem umjesto duhovnoga. Priroda je shvaćena kao ogromna farma za ljepotu. Riječ je o oblicima naturalizma koji graniče s New Ageom, potiču veletrgovinu religioznosti, panteistički shvaćaju biosferu, kao nerazgovjetnu cjelinu, a nepovratno gube iz vidika prirodu shvaćenu kao dijalog između čovjeka i Boga i kao zadaću da odgovorno pridonesu njezinome ostvarivanju – rekao je biskup Crepaldi.
(Okolišna ekologija i ljudska ekologija)
Kao odgovor na spomenute ideologije crkveni socijalni nauk ističe nadomještanje između prirode i ljudske stvarnosti, između materijalnih i ne materijalnih vidika razvoja, između ekologije, kulture i etike. U tom je smislu sluga Božji Ivan Pavao II. upotrijebio izraz „ljudska ekologija“. Bog – piše Papa – ne samo da je čovjeku dao zemlju, nego mu je predao i samoga čovjeka. On, dakle, mora poštivati prirodu putem „prirodne ekologije“, a dostojan moralni ljudski život putem „ljudske ekologije“. Jedna i druga su tijesno povezane: ako se ne poštuje priroda društvo snosi posljedice, isto tako trpi priroda ako se ne poštuje ekologija ljudskih i socijalnih odnosa. U tome je smislu okolišni problem antropološki problem. Papa Ivan Pavao II. piše u enciklici „Stota godina“: U početku suludoga uništavanja prirodnoga okoliša je antropološka zabluda, nažalost raširena u naše vrijeme. Čovjek, koji otkriva svoju preobražavajuću moć i, u nekom smislu, stvaranja svijeta vlastitim radom, zaboravlja da je to moguće zahvaljujući primarnome darivanju stvari od strane Boga. On misli da može proizvoljno raspolagati zemljom.... umjesto da vrši svoju ulogu Božjega suradnika u djelu stvaranja, čovjek se postavlja na mjesto Boga i tako izaziva pobunu prirode, nad kojom provodi tiraniju umjesto upravljanja. U viđenju socijalnoga nauka Crkve zabrinjavajuće ekološko stanje je antropološki problem. Ponašanje prema svijetu ovisi o tome kako se čovjek odnosi prema samome sebi, a čovjekovo viđenje samoga sebe ovisi o njegovu odnosu prema Bogu. Antropološka zabluda je po sebi teološka zabluda. Kada se čovjek želi postaviti na mjesto Boga – kako kaže enciklika – iz vidika gubi samoga sebe i svoju odgovornost upravljanja prirodom – zaključio je biskup Crepaldi.
Služeći se osnovnim misaonim okvirom o okolišnome pitanju koji predlaže socijalni nauk Crkve mogu se ukratko sažeti glavne postavke.
Sveto pismo pokazuje temeljne moralne kriterije za odnos s prirodom: ljudska osoba, stvorena na sliku i priliku Božju, postavljenja je nad svim stvorenjima, za njih se mora brinuti i služiti se s njima sukladno stvarateljskome planu. Utjelovljenje Isusa, Riječi Božje, i njegovo propovijedanje svjedoče vrednotu prirode: sve što je stvoreno i postoji na ovome svijetu u skladu je sa stvarateljskim i otkupiteljskim Božjim planom.
U pristupanju problemu okoliša socijalni nauk Crkve upozorava na dva osnovna moralna kriterija: ne smije se prirodu iz sebičnosti svesti na čisti predmet manipulacije i iskorištavanja, s druge strane, ne smije se apsolutizirati prirodu niti je u dostojanstvu stavljati iznad ljudske osobe.
Sadašnji problem okoliša obuhvaća čitavi planet, a zaštita okoliša je izazov za cijelo čovječanstvo: riječ je o obvezi, zajedničkoj i općoj, da se poštuje zajedničko dobro. Odgovornost za okoliš, zajedničkoj baštini ljudskoga roda, odnosi se na sadašnje i buduće potrebe. Riječ je o odgovornosti sadašnjih naraštaja prema budućim.
U rješavanju okolišnih problema etika mora imati prioritet nad tehnologijom, uvijek se dakle mora čuvati dostojanstvo ljudske osobe. Središnja uporišna točka za svaku znanstvenu i tehničku primjenu mora biti poštivanje čovjeka, koje mora biti praćeno dužnim poštivanjem drugih živih bića.
U ispravnome postavljanju okolišnoga pitanja, prirodu ne treba smatrati svetom ili božanskom, izuzetom od ljudskoga djelovanja. Stvoritelj je prirodu darovao ljudskoj zajednici, povjerio je inteligenciji i odgovornosti čovjeka. Stoga čovjek ne čini nedopušten čin kada, poštujući red, ljepotu i korisnost pojedinih živih bića i njihove uloge u ekosustavu, intervenira mijenjajući neka njihova obilježja i osobine. Treba osuditi ljudske pothvate koji uništavaju živa bića ili prirodni okoliš, a podržavati sve one koji pridonose njihovome poboljšanju.
Ekološko pitanje ističe potrebu usklađivanja razvojnih s okolišnim politikama, na nacionalnoj i internacionalnoj razini. Programiranje gospodarskoga razvoja mora voditi računa o cjelovitosti i ritmu prirode, jer su prirodni izvori ograničeni i neki nisu obnovljivi. Svako gospodarsko djelovanje koja se koristi prirodnim izvorima mora se također brinuti o zaštiti i predvidjeti njezine troškove koje treba smatrati bitnom stavkom troškova gospodarskoga djelovanja.
Okolišno pitanje zahtijeva aktivno zauzimanje za cjelovit i solidaran razvoj siromašnijih dijelova planeta. U tom smislu socijalni nauk Crkve poziva da se ima na umu kako je Bog stvorio zemaljska dobra na dobrobit svih: ta dobra trebaju biti pravično raspodijeljena, po pravdi i ljubavi. U provođenju cjelovitoga i solidarnoga razvoja, načelo o općoj namjeni dobara pruža osnovno moralno i kulturno usmjerenje za rješenje složenoga i dramatičnoga problema koji u jedno povezuje krizu okoliša i siromaštva.
Okolišno pitanje za zaštitu okoliša zahtijeva međunarodnu suradnju, putem ratifikacija svjetskih sporazuma potvrđenih međunarodnim pravom. Pravni sadržaj prva na zdrav i siguran okoliš mora biti izrađen prema potrebama općega dobra i u zajedničkome htijenju da se uvedu kazne za one koji onečišćuju.
Okolišni problem zahtijeva stvarnu promjenu mentaliteta koja bi dovela do prihvaćanja novih životnih stilova. Ti se životni stilovi moraju nadahnjivati na trijeznosti, umjerenosti i na samodisciplini na osobnom i društvenom planu. Potrebno je izići iz logike čiste potrošnje i promicati oblike poljoprivredne i industrijske proizvodnje koji će poštivati red stvaranja i zadovoljavati primarne potrebe sviju. Tako ponašanje pogoduje obnavljanju svijesti o međuovisnosti svih stanovnika zemlje.
Ekološko pitanje zahtijeva odgovor i na duhovnoj razini, nadahnut na uvjerenju da je stvorenje dar koji je Bog stavio u odgovorne ljudske ruke, da se s njim brižljivo služi. Čovjekov odnos prema stvorenom treba se odlikovati zahvalnošću i priznavanjem: svijet, naime, upućuje na otajstvo Boga koji ga je stvorio i koji ga uzdržava. Ako se zanemari odnos s Bogom, prirodi se – osiromašujući je – oduzima njezino duboko značenje. Ako se, međutim, dolazi do ponovna otkrivanja prirode u njezinoj dimenziji stvorenja, s njom se može uspostaviti odnos komunikacije, shvatiti njezino simbolično i preneseno značenje, i tako prodrijeti u obzor otajstva koje čovjeku otvara prolaz prema Bogu, Stvoritelju neba i zemlje. Svijet se stavlja pred oči čovjeka kao trag Božji, mjesto u kojemu se otvara njegova stvarateljska, providnosna i otkupiteljska moć.