Uz liturgijska čitanja 19. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Josip Jelić 

Nakon što je nahranio mnoštvo o čemu smo čuli prošle nedjelje Isus je prinudio učenike da uđu u lađu i možda prisilio da se otisnu na pučinu; zatim se obraća mnoštvu, otpušta ih i u sumrak uzlazi na goru nasamo da se pomoli i na kraju spašava Petra, stišava oluju na moru, pa nastaje tišina.
Kad je Matej pisao svoje evanđelje, Isus nije više bio na ovoj zemlji, takoreći mnoštvo ga je već otpustilo i lađicu Crkve gurnulo, s Petrom na čelu u valove, da bez njega počne ploviti na velikome moru ljudske povijesti. Crkva nije prevalila mnogo puta u novoj situaciji, samo nekoliko godina, a onda se digoše prvi valovi progonstava. Najprije u Jeruzalemu učenici su u zatvoru, Stjepan je ubijen, Crkva je primorana da se rasprši po Palestini. Potom nadolazi pljusak još opasnijih valova progonstava u Rimu gdje Neron Isusove učenike proganja i ubija. Tada Crkva živi tu situaciju protivnog vjetra i straha. Kad se Crkva, zajednica, nalazila u ovakvoj situaciji i slušala ovaj Matejev odlomak iz evanđelja, crpila je uvijek snagu i sigurnost. Isus ni sad nije daleko, neće dopustit da se sami borimo s valovima, dosta je da ga pozovemo i on će sići sa gore i priteći u pomoć svojoj Crkvi, svojoj zajednici. To pouzdanje se temeljilo na uvjerenju i sigurnosti da je Isus uskrsnuo i da živi. Potrebno je sada samo jedno, a to je da se ne potone. Ne gubiti pouzdanje i u teškoćama ne klonuti duhom, ne gledati dolje ili unaokolo ni na valove koji bjesne, nego naprijed prema Isusu Kristu. Tone samo onaj koji u vjeri koleba ili koji se pouzdaje u vlastita sredstva i snage. Petar je to gorko iskustvo osjetio po drugi put. Zato je i naredio svom evanđelistu Marku da to zapiše da bude opomena drugima. Petar je rekao: „Ako se i svi sablazne ja neću.“ (Mk 14, 29), ali kasnije ga je u dvorištu ispred jedne obične sluškinje uhvatio strah baš kao i na jezeru i zanijekao ga: „Ne poznajem čovjeka o kom govorite.“ (Mk 14, 71)
Što nama danas znače ove Kristove riječi koje je Isus izrekao svojim apostolima? Pučina je sada cijela zemaljska kugla, lađa je raširena Crkva po svem svijetu. Ali kušnje su iste, a ista su i opredjeljenja. Isus je došao na isteku noći, ne prije, došao je baš u času kada su bili svi umorni i kušnja je bila na vrhuncu. Tada se činilo da će apostoli morati riješiti sve svojim snagama, jer je Isus daleko i ne čuje, šuti. Činilo se zaista da je on daleko „na drugoj obali“. Eto, bila je dovoljna samo jedna noć pa da se tako stvori velika udaljenost od njega. Evanđelje nas potiče da mu se obraćamo, da ga molimo, čak i da ga pitamo: „Učitelju, zar ne mariš što ginem?“. (Mk 4, 38) Potiče nas da ga molimo ne samo za sebe nego i za sve one koji su u lađi: za Crkvu, da bi kad se sve stiša mogla svečano objaviti svoju vjeru „Uistinu, ti si Sin Božji!“