Papa Pavao VI bio je veliki sluga Kristov i Crkve

Papa Pavao VI bio je veliki sluga Kristov i Crkve, kadar razgovarati i s dalekim svjetovima uvijek svjedočeći istinu; preminuo je 6. kolovoza 1978. godine, na blagdan Preobraženja Gospodinova. Brojne su inicijative ovih dana podsjetile na lik pape Montinija i na plodnost njegova učiteljstva. Na poseban način u milanskoj nadbiskupiji, kojom je Pavao VI. upravljao od 1954. do 1963. godine.
Govoreći o liku Pavla VI. u razgovoru za naš Radio, kardinal Dionigi Tettamanzi, također milanski nadbiskup, rekao je kako smatra da je osobnost Pavla VI. najdragocjenija baština, njegova strastvena ljubav prema Isusu Kristu. Njegova prvo pastoralno pismo u Milanu bilo je naslovljeno: Za nas je Krist sve. Njegov je duhovni život i pastoralna aktivnost, najprije kao nadbiskupa potom kao vrhovnoga svećenika, bio svakodnevno očitovanje toga otajstva ukorijenjenog u njegovu srcu: njegova strastvena ljubav prema Isusu Kristu, neizbježno je postajala ljubav prema Crkvi, koju je smatrao vjernom Kristovom zaručnicom. Iz ljubavi prema Kristu i Crkvi potjecala je ljubav prema čitavom čovještvu. II. vatikanski sabor je, po mome mišljenju, živi i stvarni sažetak trojake ljubavi koja je nadahnjivala Pavla VI.: ljubav prema Kristu, Crkvi i čovjeku – rekao je kardinal Tettamanzi.
Na upit kako vrjednovati njegov uzor, kardinal je istaknuo da je Pavao VI. na jednostavan ali hrabar način vodio dijalog s kulturom, a uvijek je veoma jasno govorio o vjernosti Kristu i njegovu evanđelju, ne kao prepreci, kočnici, nego naprotiv kao nezaobilaznome uvjetu za vrjednovanje svih očitovanja ljudskosti, poput umjetnosti, filozofije i tako redom. Valja obnoviti njegove napore te jasno, točno i snažno slijediti njegov primjer, s izvanrednim pouzdanjem i nadom govoriti kako nema oprečnosti između Krista i čovjeka, između Čovjeka i Krista, nego postoji nutarnji sklad – istaknuo je kardinal.
Na upit što je Pavao VI. ostavio milanskoj nadbiskupiji odakle je došao na Petrovu stolicu, rekao je da je njegov trag neizbrisiv. Želio bih istaknuti njegovu ljubav prema svećenicima. Svi se sjećaju njegove raspoloživosti za osobni susret uvijek i posvuda, a također im se uvijek pismeno obraćao. Želio bih podsjetiti na njegovu ljubav prema dalekima, apostolsku tjeskobu zbog izgubljene ovce. Ta odlika i danas , zahvaljujući njemu, diči Crkvu u Milanu – rekao je kardinal i dodao kako tri riječi koje je papa Montini izgovorio kada ga je 1957. godine zaredio za svećenika još odzvanjaju u njegovim ušima: „Vi ste svjedoci, apostoli i misionari“. U tim riječima je program svećeničkoga života, svakoga svećenika, a rekao bih i svakoga člana Crkve – zaključio je kardinal Tettamanzi.
Sposobnost svjedočenja Kristove ljubavi našem vremenu, papi Montiniju bila je posve jasna – rekao je Vian, glavni urednik vatikanskoga dnevnika 'L'Osservatore Romano' govoreći o Pavlu VI. za našu radio postaju. U jednoj bilješci iz 1964. godine osvrćući se na usporedbu u glasilima između njega i njegova prethodnika Ivana XXIII. papa piše: „Možda naš život nema jasnijeg obilježja od ljubavi prema našem vremenu, našem svijetu, i dušama kojima smo se približiti ili ćemo se približiti, ali u vjernosti i uvjerenju da je Krist potreban i istinit.“
Premda smo se s pontifikatom Ivana Pavla II. navikli papu vidjeti u čitavome svijetu, ipak ne treba zaboraviti da je upravo Pavao VI. bio prvi papa koji je tijekom svojih devet apostolskih putovanja posjetio sve kontinente, počevši od Svete Zemlje do krajnjega Istoga – primijetio je Vian.
Na primjedbu kako, nakon trideset godina, postoji duboki kontinuitet i ne samo u učiteljstvu jer je Pavao VI. kardinalima imenovao svoja tri nasljednika, rekao je kako je to veoma zanimljivo i posve izvanredno, nije uobičajeno da su u povijesti nasljedstva na Petrovu stolicu, tri pape bila „stvorenja“ – kako se to kaže u tehničkome govoru – jednoga prethodnika – istaknuo je Vian.
Na novinarov upit koja je najveća dragocjenost koju je Pavao VI. ostavio Crkvi, rekao je da je to neumorno naviještanje Krista, svjedočenje Krista najveća je odlika njegova života: vjeran prethodnicima, s njima u kontinuitetu i u vjernosti II. vatikanskome saboru. Ne treba zaboraviti kako je Sabor tek započeo kada je preminuo Ivana XXIII, a – kako je podsjetio Benedikt XVI – čak je bio u opasnosti da ostane nedovršen. Pavao VI. ga je odmah sazvao i vodio ga poštujući slobodnu raspravu, ali je istovremeno bio odlučan i zaključio ga. Zatim je, ne bez velikih teškoća, upravljao post-koncilskim razdobljem. Može se reći da je pontifikat proživio primjenjujući II. vatikanski sabor. S Pavlom VI. Rimska crkva doista mijenja lice, počevši od ustroja središnje uprave, Rimske Kurije i tako redom. Postupno je proširio kardinalski zbor i otvorio se prema kršćanskim vjeroispovijestima i drugim religijama. Sjećam se njegove humanosti, toga se svi sjećaju. Neizmjerno je volio svakoga čovjeka s kojim se susretao – zaključio je Vian.