Obljetnica smrti pape Pavla VI.

Papa Benedikt XVI. je u nedjeljnome nagovoru prije molitve Anđeo Gospodnji istaknuo kako se na blagdan Preobraženja Gospodnjega 6. kolovoza 1978. godine papa Pavao VI. vratio kući Očevoj. Ponizan i hrabar svjedok Istine, apostol mira, promicatelj dijaloga između naroda i kultura s mudrom je dalekovidnošću priveo kraju II. vatikanski sabor. Trideset godina nakon preminuća pape Montinija, podsjećamo na glavne događaja iz njegova pontifikata.
Sačuvao sam vjeru, u toj tvrdnji izrečenoj nekoliko dana prije smrti, sažet je čitavi pontifikat Pavla VI. Bio je blag ali odlučan, zaljubljen u Istinu, vodio je Petrovu lađu u burnim godinama za Crkvu i svijet. Izabran za papu 21. lipnja 1963. godine, odmah je pred sobom imao epohalni izazov: privesti kraju II. vatikanski sabor, koji je proročkim nadahnućem započeo Ivan XXIII. ali je nakon početnoga zanosa bio u opasnosti da ostane nedovršen. Na misi za početak pontifikata, 30. lipnja 1963. godine, Pavao VI. nije sakrio svoje zabrinutosti, a vjernicima je govorio o svome viđenju Crkve: Branit ćemo svetu Crkvu od doktrinarnih i običajnih zabluda, koje iznutra i izvana prijete njezinoj cjelovitosti i zatamnjuju joj ljepotu; mi ćemo nastojati čuvati i povećati pastoralnu vrlinu Crkve, koja ju predstavlja slobodnu i siromašnu, u njezinome vlastitom ponašanju majke i učiteljice – rekao je Pavao VI.
Nakon tri mjeseca, Pavao VI. 29. rujna svečano otvara drugo razdoblje Sabora. U uvodnome govoru navodi četiri glavna cilja: znanstveno izlaganje o naravi Crkve, nutarnja obnova Crkve, povećanje jedinstva kršćana te dijalog Crkve sa suvremenim svijetom. Papa je kao milanski nadbiskup sudjelovao na prvome zasjedanju Sabora, a kao Papa se nije zadovoljio s ulogom saborskoga bilježnika. Pomno i strastveno prati rad saborskih otaca, mudro nastupa u osjetljivijim okolnostima, a 7. prosinca 1965. godine radostan i ganut zaključuje II. vatikanski sabor. Sabor povijesti predaje sliku Katoličke crkve kakvu je oličila ova dvorana, puna pastira koji ispovijedaju jednu vjeru, teže prema istoj ljubavi, združeni istom molitvom, stegom i djelovanjem, a –što zadivljuje – svi žele samo jedno, da poput Krista, našega Učitelja i Gospodina, ponude sebe za život Crkve i za spas svijeta – ustvrdio je tada Pavao VI.
Tijekom petnaestogodišnjega pontifikata, papa Montini čvrsto se zauzimao za mir u svijetu, jačajući misionarsku dimenziju Crkve, istaknutu u pobudnici „Evangelii nuntiandi“. Naslućuje Dan mira koji valja obilježavati prvoga siječnja svake godine. Postao je apostol mira do na kraj zemlje, tijekom devet međunarodnih apostolskih putovanja stigao je na svih pet kontinenata. Nezaboravan je njegov govor pred skupštinom Ujedinjenih naroda u New Yorku, 4 listopada 1965. godine, njegov uzvik protiv rata: „Nikada više rat, nikad više! Mir, mir mora upravljati sudbinama naroda i čitavoga čovještva!“ Pavao VI. nije ravnodušan prema patnjama afričkih naroda, koje je bijeda slomila. Objavljuje 1967. godine encikliku „Napredak naroda“. Razvoj je – piše Papa – novo ime mira“, i pojašnjava kako razvoj mora biti cjelovit „usmjeren na promociju čitava čovjeka, svakoga čovjeka“. Sa saborom se Crkva osuvremenila, duboko obnovila. Podjele u tumačenju sabora ne prikazuju pravo značenje događaja. Papa trpi zbog post koncilskih previranja, ali se ne odriče svjedočiti Istinu, uvjeren, poput svetoga Augustina, da sreća nije ništa drugo doli radost istine. U tom smislu objavljuje encikliku „Humanae vitae“ o odgovornoj bračnoj ljubavi protiv uporabe umjetnih kontracepcijskih sustava. Tijekom 1968. godine, doba studenskih nemira i osporavanja, Papa je i u katoličkome svijetu izložen oštrim kritikama, čak i uvredama. No, Papin je izbor bio mukotrpan, dugo promišljan. U nagovoru prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja 4. kolovoza 1968. godine Papa govori o enciklici. Naša riječ nije laka, nije sukladna s običajem koji se nažalost danas širi, kao zgodan i na izgled u korist ljubavi i obiteljske ravnoteže. Mi još jednom želimo podsjetiti kako norma koju smo potvrdili nije naša, nego je vlastita strukturama života, ljubavi i ljudskoga dostojanstva – rekao je Papa.
Promicatelj „civilizacije ljubavi“, Pavao VI. svojim naporima za mir pridružuje trajno i plodno ekumensko zauzimanje, u uvjerenju da će kršćani, samo ako su jedinstveni, moći biti čimbenik pomirenja među narodima. Nezaboravan je njegov susret s carigradskim patrijarhom Atenagorom 1964. godine u Jeruzalemu, njihov bratski zagrljaj potresa katolike i pravoslavne. Godinu dana poslije Crkve povlače međusobno izopćenje iz 1054. godine. Istovremeno se odvija dijalog s anglikancima. Pavao VI. se 1966. godine susreće s canterburyskim nadbiskupom Michaelom Ramseyem, a tri godine poslije u Ženevi posjećuje Ekumensko vijeće crkvi. Osjetljiv kakav je bio, Papa 1978. godine proživljava težak trenutak: otmicu osobnoga prijatelja Alda Mora . Više se puta u nagovorima prije molitve Anđeo Gospodnji izravno obraćao Crvenim brigadama da ga oslobode. Molimo zajedno za sve koji ovih dana trpe, noseći u sebi življi trag Kristove muke: za obitelji koje oplakuju svoje drage, koje je ubilačka mržnja pokosila dok su vršili svoju dužnost, a ona još jednom prijeti mirnom društvenom suživotu; molimo za nama dragoga Alda Mora da bude vraćen svojim dragima, koji je otet u divljačkoj zasjedi– rekao je Pavao VI. 19. ožujka 1978. godine.
Čovjek velike kulture, ljubitelj umjetnosti i književnosti, tijekom njegova pontifikata najpoznatiji talijanski kipari i slikari rade za Svetu Stolicu, a uvelike je pridonio razvoju Radio Vatikana i važnosti Papinske akademije za znanosti. Poticao je svijet kulture da služi istini, da se zauzima za promociju dostojanstva čovjeka, stvorena na Božju sliku i priliku. Među brojne plodove njegova pontifikata valja ubrojiti reformu Rimske kurije, liturgijsku reformu i jubilarnu 1975. godinu. Pavao VI. je 29. lipnja 1978. godine, nešto više od mjesec dana prije svoje smrti, poput svetoga Pavla, mogao reći da je dobar boj bio: Naša služba je ista kao i Petrova, kojemu je Krist povjerio mandat da braću učvrsti u vjeri: to je služenje istini vjere (...) Eto, braćo i sinovi, to je neumorna, budna i neodoljiva nakana koja me pokretala u ovih petnaest godina papinstva. Sačuvao sam vjeru!, danas možemo ponizne i čvrste savjesti reći da nikada nismo izdali svetu istinu – zaključio je Pavao VI.