Uz biblijska čitanja 18. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Josip Jelić

Bogoslužje 18. nedjelje kroz godinu započinje odlomkom iz Knjige proroka Izaije: „O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu. Bez novaca i bez naplate, i kupite i uživajte mlijeko i vino. Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti?“ Koja je to voda i hrana koju nam Bog preko proroka Izaije poručuje da bismo utažili svoju glad i žeđ? Odgovor na ovo pitanje daju nam tekstovi iz današnjih biblijskih čitanja. Bog kaže da mi ljudi nažalost trošimo svoju imovinu na one stvari koje ne mogu zasititi našu glad i žeđ, stvari koje nas ne zadovoljavaju. Trošimo i život i sredstva i vrijeme da bismo postigli nešto što nas ne može zasititi, donijeti nam mir, sreću, spokoj, veselje.
Bog nam kaže da tražimo nešto drugo, da tražimo na drugoj strani kao što je učinio i Isus s apostolima koji su lovili ribu na Tiberijadskom jezeru. Lovili su cijelu noć uporno bacajući mreže na istu stranu lađe i nisu ništa ulovili. Na riječ Isusovu bacili su mreže na drugu stranu gdje je uslijedio čudesan ulov. A što kaže nama? S koje strane mi moramo baciti mrežu i tražiti? Neki odgovor imamo u odlomku proroka Izaije: „Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti“. Dakle, prvo što moramo tražiti jest Riječ Božja. Moramo biti spremni slušati, prikloniti uho duše da čujemo Božju Riječ: „Najprije tražite kraljevstvo Božje.“ (Mt 6, 33)
Današnji odlomak iz Matejeva evanđelja govori nam kako je narod pohrlio za Isusom u pustinju da sluša njegovu riječ. I taj narod je prvo tražio kraljevstvo Božje. Danas se sve više postavlja pitanje: Ima li uopće smisla govoriti o Božjoj Riječi kad je čovjeku potreban materijalni kruh, kad milijuni ljudi umiru od gladi jer nemaju kruha? Zar s naše strane ne bi bila i dalje uvreda kad bismo nastavili govoriti o traženju kraljevstva Božjeg? Jest velika uvreda ako se mi kršćani zaustavimo na tome, a ne učinimo isto ono što je učinio Isus Krist. On je rekao svojim učenicima: „Dajte im vi jesti!“. Čudo je započelo onda kad su oni koji su već imali ručak žrtvovali ga za druge, za sve, za zajednicu. Ove riječi iz evanđelja mogu unijeti neku zbunjenost među nas kršćane, pogotovo u nas koji pripadamo bogatijem svijetu zapada. U prispodobi s ogromnim mnoštvom gladnih, a takvih je oko tri četvrtine čovječanstva, mi smo oni koji imamo pet kruhova i dvije ribe, ali nikako ne želimo ta svoja dobra dijeliti s drugima u potrebi. Isus je u pustinji umnožio kruhove i dao ih svojim učenicima da ih podijele. On i danas u prirodi umnaža kruhove i ribe, ali ih bogatiji zadržavaju za sebe umjesto da ih podijele s mnoštvom. Ponekad ti bogati kruh radije unište, ako ga ima previše, nego da ga podijele siromašnima i gladnima. Što onda činiti? Zar prestati ljudima govoriti da „traže kraljevstvo Božje“, a početi govoriti ljudima da traže izlaz u oružju, revolucijama, pobunama?… I u Isusovo vrijeme je bilo nepravde, ali Isus nije pozivao ljude na oružje, pobune, revolucije… Rekao je: „Tražite najprije kraljevstvo Božje“. Te riječi danas treba ponavljati više nego ikada.
U drugom čitanju sv. Pavao nam govori da Riječ koju nam Bog daje nije prazna ni hladna, ni neplodna, kao što je to često naša ljudska riječ. Božja riječ jest Božja ljubav u Kristu. Nitko ne može izbrisati tu ljubav i nitko nas ne može rastaviti od nje. Ta Kristova ljubav sada postaje kruh za ublaženje naše gladi, umnaža se sada za nas da ga dijelimo braći zajedno s onim kruhom, kruhom koji hrani tjelesnu glad. Krist traži od nas da ne zadržavamo samo za sebe ono što daje za sve nas: svoju Riječ, svoju ljubav, svoju radost.