Hrvati u Sydneyu

Na blagdan Gospe Karmelske, u srijedu 16. srpnja, pomoćni biskup đakovačko-osječki Đuro Hranić u Hrvatskom katoličkom centru HKC Gospe Velikoga hrvatskog zavjeta Blacktown predvodio je misno slavlje za mlade pristigle iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. U koncelebraciji su bili svećenici koju su došli s mladima, te oni koji djeluju među iseljenicima u Australiji.
U propovijedi je biskup Hranić govorio o djelovanju Duha Svetoga, treće božanske osobe, koji se prema iskustvu Crkve, opisanom u biblijskim tekstovima – redovito ne očituje i ne pojavljuje u intimi Trojstvenog života, nego se očituje i njegovo je djelovanje prepoznatljivije u njegovu djelovanju u svijetu. On je duh samoga Krista uskrsnuloga, on je Duh Krista koji u nama djeluje i kliče, on je poput duše Crkve, on je ljubav koju Bog ima prema nama, ljubav izlivena u srcima našim, on je nova osobna i zajednička dimenzija Kristovih učenika.
No, može li se i kako na svakome od nas prepoznati nešto od onoga o čemu govore biblijski odlomci koji opisuju iskustvo Duhova u prvoj kršćanskoj zajednici, upitao je biskup. Ne moramo biti čudaci, demagozi i fundamentalisti koji propovijedaju i svjedoče po ulicama, također ne moramo biti poput kakvih ekscentrika kojih u našim redovima ima, no ponekad se čini da nam nedostaje ono što su apostoli i prva kršćanska zajednica nazivali "iskustvom Duha". Nema žara, neposrednosti, srca, blizine i spontanosti u molitvi i ustrajnosti u radu; puno nam je toga u molitvenom životu i izričajima, u liturgiji, u pastoralu ukočeno, šablonizirano, prečesto nam nedostaje kreativnosti, ocijenio je biskup Hranić te istaknuo kako je ljubav uvijek domišljata i zato su bezvoljnost, apatija, nepokretljivost, lijenost, kritizerstvo, traženje alibija za vlastite propuste znak nedostatka Duha i znak zatvorenosti Duhu Svetome. Stoga je kršćanin koji je primio Duha čovjek koji je sposoban izići iz sebe, iz zatvorenosti u svoj svijet, i vidjeti dalje od vlastitih križeva, poteškoća, bolesti, neimaštine, nezaposlenosti koja ga pogađa. On je čovjek nade i vjere u bolju budućnost i sposoban je i sam, svojim doprinosom, nastojanjem, zalaganjem, svjedočenjem i radom pridonositi izgradnji te bolje budućnosti. Radi poteškoća koje su ga pritisnule ne pada u defetizam, gorčinu, srdžbu, zdvajanje, samosažaljenje i plakanje, proklinjanje niti u ustajanje protiv svega i svakoga. On i tada ostaje pribran i vedra pogleda u budućnost, zna da poslije svakoga Velikoga petka mora svanuti uskrsno jutro te da će posljednju riječ imati pravičnost i istina. Kršćanin ne robuje svojim interesima, sposoban je i umrijeti, doživjeti neuspjeh i biti ismijan. On živi uskrsnuće usred života i u ovaj svijet unosi neuništivu snagu, nadu, vedrinu, pouzdanje, smisao, odvažnost, požrtvovnost, ljubav prema bližnjemu, solidarnost, vrednovanje poštenog rada, sposobnost ljubiti i onoga tko to nije zaslužio. Kršćanin se zato raduje životu i nada kad je teško. Dopušta onima koje su ljudi otpisali i koje su proglasili mrtvima da ponovno ožive; vjeruje u mogućnost promjene i obraćenja svakog čovjeka. Vjerujući u uskrsnuće, kršćanin vjeruje u mogućnost obraćenja, pomaže palima da ustanu, malenima da odrastu, razočaranima i ogorčenima pokazuje smisao samodarivanja i umiranja. On ne pristupa k ljudima s predrasudama već ljubi ovaj svijet i svakoga čovjeka, ima pozitivan odnos prema materijalnim stvarnostima i vrednotama ovoga svijeta, zaključio je biskup Hranić.