Uz liturgijska čitanja XII Nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. đakon Krešimir Dajčman

Draga braćo i sestre, u današnjem evanđelju Isus triput ponavlja učenicima: Ne bojte se! Koga ili čega bi se trebali bojati? Neprijatelja evanđelja koji će Isusove učenike progoniti, odvoditi ih na sudišta, osuditi ih na smrt i ubiti. Mnogi su oni koji su to proživjeli. No, pitanje je, kako su to izdržali?
Imali su jaku vjeru koja se temeljila na osobnom i prijateljskom povezivanju s Isusom; imali su ljubav koja je bila svjesna svega što je Isus za njih učinio. Htjeli su mu na djelu pokazati svoju zahvalnost i ljubav. Nastojali su u svim okolnostima sačuvati vanjski i unutarnji mir. Znali su da se strastima i uzbudljivim nastupima ne dokazuje vlastita ispravnost i protivnikova zabluda. Nemir ne stvara dobro, niti dobro ne stvara nemir.
Znali su da je Bog ondje gdje je istina. Poznavali su Isusove riječi da istina oslobađa, zato su je prigrlili svim srcem. Nikome se nisu nametali, ali se nisu ustručavali kazati istinu svakome u oči, naviještati istinu usred bijela dana, na terasama i krovovima, ako je to bilo potrebno. Živjeli su po svojoj savjesti i uvjerenju, bilo to kome pravo ili krivo. Tako su stvorili u sebi ravnotežu, a često poštovanje i kredibilitet od ljudi iz neposredne okolice, osjetljivih na opće prihvaćene ljudske vrijednosti. Usavršavali su i produbljivali vjersko znanje prema svojim mogućnostima. Zahvaljujući tome postali su sposobni prevladati vlastite sumnje te odgovoriti onima koji su ispitivali za razlog njihove nade. Nisu pod svaku cijenu branili i zagovarali sve što se događalo u Crkvi i što su poduzimali njezini članovi. Ali su znali da je Crkva, unatoč svim svojim nedostacima, najveća dobročiniteljica čovječanstva, budući da u njoj živi i djeluje Krist.
Zbog svoje vjernosti Bogu bili su spremni sve podnijeti, pa čak i život svoj izgubiti. Znali su da time doduše gube ono što je prolazno, a dobivaju i ono što je neprolazno. Bili su uvjereni da ništa drugo ne može njihovom životu pribaviti veću vrijednost.
Stoga braćo i sestre prijateljujmo sa Isusom u molitvi, a posebno na svetoj misi; pokažimo Gospodinu svoju jaku vjeru i zahvalnu ljubav za sve što je on za nas učinio. Postanimo svjesni svoje uloge u svijetu i Crkvi i živimo svoju originalnost, na koju Gospodin itekako računa. Nemojmo biti povodljivi i lakomi u svjetovnim stvarima, već budimo čvrsti i postojani u davanju primjera drugima upravo po djelima ljubavi koja smo pozvani činiti. Gospodin je sve vrijeme uz nas, a mi smo pozvani biti i činiti sve za njega. Neka nam sigurnost Njegove prisutnosti bude snaga, a poziv da se ne bojimo neka nam bude poticaj na putu na kojem smo pozvani svakodnevno kročiti.