Uz liturgijska čitanja devete nedjelje kroz godine razmišlja vlč. đakon Ranko Papić

Draga braćo i sestre, nikada svijet nije bio tako preplavljen riječima kao što je danas. Tko da izbroji sve riječi izgovorene diljem svijeta na raznim sjednicama, zasjedanjima, sastancima, susretima, konferencijama i sličnim priredbama. Dodamo li tome riječi što ih u eter šalju radio i televizija, riječi što ih donose dnevni listovi, časopisi, poslanice, brojke se penju u beskonačnost…
Možda smo mi u Crkvi najnapredniji u tom pogledu. Prvi smo konstatirali nedostatnost samih riječi. Uvidjeli smo da se vrijednost riječi umanjuje razmjerno njihovoj količini.
Ta spoznaja – nadajmo se da je riječ o pravoj spoznaji – samo je prvi korak koji vodi k poboljšanju. Valja nam učiniti i drugi korak. Mali broj riječi valja nadoknaditi većim brojem djela. Crkva će biti svjetlo naroda tek onda kad narodima budu svjetlila djela njezinih vjernika! Naše župne zajednice značit će u svojim sredinama onoliko koliko će u njima biti kršćana koji će Isusa najozbiljnije shvaćati i prihvaćati i koji će svojim životima svjedočiti svoju vjeru. Nećemo li se iz dana u dan truditi da postanemo uistinu bolji i svetiji, naša vjera će ostati samo pijesak u očima i kuća na pijesku.
Bog nas je stvorio slobodne, nije nas htio na ništa prisiljavati nego je htio da sami izaberemo u potpunoj slobodi kome želimo služiti svojim životom, dobru ili zlu. Dao nam je na izbor blagoslov ili prokletstvo, život ili smrt, dopušta nam da sami izaberemo temelje svoga života, stijena ili pijesak. Ne zastrašuje nas ničim i ne maže nam oči nego samo želi da stvari vidimo pod pravim svjetlom, onakve kakve jesu. Može nam se dogoditi da svoje pouzdanje stavimo u prolazno i krhko, može nam se dogoditi da pogriješimo i da svoju sigurnost tražimo na krivim mjestima, ondje gdje je nema. U tim slučajevima ne treba očajavati, ne treba se bojati i misliti da je sve izgubljeno i još se više udaljavati od Boga! Bog nikada ne diže ruke od nas, nikada nas ne napušta nego se bori za nas, ne prepušta nas propasti nego čini sve što je u njegovoj moći da nas spasi i vrati na pravi put! Gospodin nas neprestano poziva da se oslonimo na njega koji je Ljubav i Dobrota i stavlja pred nas najbolji putokaz, svoju Riječ.
U prvom čitanju Mojsije govori narodu “Utisnite ove moje riječi u svoje srce i svoju dušu!” Gospodin nam neumorno pokazuje put i daje nam upute svojom riječju i svojim Duhom. Nemojmo se zatvarati pred djelovanjem Duha Svetoga već nastojmo uvijek osluškivati njegov glas.
Pavao u drugom čitanju govori da nema nikakve razlike između židova i pogana, obraća se svima koji vjeruju. Naviješta svima pa tako i nama danas da nas Bog ljubi onakve kakvi jesmo samo ako povjerujemo. „Svi su zgriješili i od Boga se udaljili“. Stoga je svima potrebna milost Božja koja nam je očitovana u Isusu Kristu. Svima se pokazuje jedan jedini spasonosan put: povjerovati u Boga i u Isusa Krista. Čovjek se opravdava vjerom. Vjerovati znači prihvatiti Krista i djelovati prožet njegovim Duhom. Čovjek vjere nije ograničen nikakvim zakonom već je posvema otvoren Ljubavi koja nam je zasjala u Kristu.
Ruševina velika koju spominje Isus u današnjem evanđelju može zadesiti svakoga od nas. Neće nam pomoći izgovor da smo zazivali Gospodine, Gospodine. Neće nam pomoći ni proročanstvo, pa čak ni čudo koje smo možda učinili u Isusovo ime.
Pomoći će nam jedino vršenje volje Oca koji je na nebesima. Pomoći će nam – djela.