„Služba autoriteta i poslušnosti“, naslov je upute Zbora za ustanove posvećenoga i
društva apostolskoga života, koja je jučer (28.svibnja) objavljena i
predstavljena na skupštini vrhovnih redovničkih poglavara na Papinskome salezijanskom
sveučilištu u Rimu. Dokument, pedesetak stranica, ističe da se „korijen poslušnosti“
nalazi „u vjerniku svojstvenom traženju Boga i njegove volje“. Svi su stoga pozvani
poštovati vlast. Kršćanska i vjerska poslušnost ne predstavlja se prije svega ili
jednostavno kao izvršavanje zakona, odnosno crkvenih i vjerskih odredbi, nego kao
trenutak na putu traženja Boga, koji se zbiva u slušanju Božje riječi, shvaćanju njegova
spasiteljskoga nacrta, temeljnoga iskustva Kristova, poslušnoga iz ljubavi sve do
smrti na križu. Autoritet u redovničkome životu valja shvatiti kao službu zajednici
„da Božja volja bude istovremeno tražena i ostvarena“. Dokument govori o osjetljivoj
temi „teških poslušnosti“, one u kojima „to što se traži od redovnika ili redovnice
je posebno teško izvršiti“, ili u onima – kako je govorio sveti Franjo Asiški – tko
mora slušati smatra da vidi „bolje i korisnije stvari za svoju dušu od onih koje mu
zapovijeda poglavar“. U tim slučajevima upućuje se na „poslušnoga u pravome smislu
riječi, na Krista“, koji „nauči poslušnost iz onoga što je propatio“. Dokument
se osvrće i na „priziv u savjesti“, pozivajući se „na još aktualan tekst“ pape Pavla
VI. Što se savjesti tiče – pojašnjava se – poslušnost valja shvatiti ne kao jednostavno
pasivno i neodgovorno izvršavanje zapovijedi, nego kao svjesno prihvaćanje obveza,
u savjesti ih prihvatiti kao izvršavanje stvarne volje Božje.“ Autoritet je predstavljen
pomoću kategorije „ljudskoga posredništva“ božanske volje. To ne znači – ističe se
u dokumentu – da se poglavarova volja savršeno i automatski poistovjećuje s voljom
Božjom, nego je ona sredstvo spoznaje, obilježeno kao i svaka ljudska stvarnost „ograničenjima
i pogreškama“. Osim toga podsjeća se da „svaki put kada se redovnik ili redovnica
nađu pred legitimno danom zapovijeđu, Gospodin zahtijeva poslušnost autoritetu koji
ga u tome trenutku predstavlja“. Dokument podsjeća kako i autoritet može postati
„težak“, kušajući „trenutke obeshrabrenja i umora, koji mogu navesti na odricanje
ili izbjegavanje vršenja prikladnoga vođenja zajednice“. Dokument preporučuje autoritetu
„slušanje, podupiranje dijaloga, sudjelovanje, suodgovornost, stvaranje zajedništva
unatoč različitostima, samilosno ponašanje s povjerenim mu osobama, poticanje bratske
poslušnosti“. Na koncu se posebna važnost pridaje redovničkoj zajednici, kao mjestu
gdje „pod vodstvom poglavara ili poglavarice, ona mora vršiti „zajedničko raspoznavanje“
obzirom na odluke koje se donose. Premda autoritetu „pripada konačna odluka“, on ipak
ne može zanemarivati da je zajednica povlašteno mjesto za upoznavanje i prihvaćane
Božje volje.