Uz liturgijska čitanja Pete Vazmene nedjelje razmišlja vlč. đakon Borna Puškarić 

Drage sestre i braćo, Svaki puta kada čitamo, slušamo ili razmatramo Riječ Božju u našem se srcu rađa i širi Božja milost, preko čijeg se djelovanja u nama postupno otvara put prema stvarnom i osobnom susretu s Bogom, našim Stvoriteljem. Stoga, za svakog je vjernika od presudne važnosti često čitanje i razmatranje Svetoga Pisma. U vremenu kada smo okruženi mnoštvom informacija, često puta suvišnih i za duhovni život pogubnih, potrebno je otvoriti vlastito srce djelovanju Božje Riječi, najbitnije poruke svih vremena i vjekova.
Zaustavimo se na trenutak nad riječima sv. Ivana Apostola i Evanđeliste; „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte.“ (Iv 14,1) Ovim riječima, Gospodin Isus povezuje zdravlje i postojanost našega srca s vjerom u Boga. “Stvorio si nas Bože za sebe i nemirno je srce naše dok ne počine u tebi.“ Sv. je Augustin nakon godina lutanja i traženja istine, spoznao nešto sasvim jednostavno. Ljudski nemir, nezadovoljstvo, tuga, dezorijentiranost, posljedice su odmaka našega srca, odnosno nas samih od Boga koji nas je stvorio i u kojem jedino nalazimo mir i radost. Slaba, mlaka i poljuljana vjera ili čak nevjera, uzrokuju uznemirenost i nemir. Što nam to želi reći Gospodin Isus kad nas poziva da imamo vjeru u Njega? Poziva nas da postavimo temelje našega života u Njemu, koji je živi kamen koji se ne pomiče pod udarima bura i oluja. Sv. je Augustin dobro shvatio svu bit čina vjere. Vjera je život u Kristu. Vjernik počiva u Kristu. Vjernik odlučuje svakoga dana iznova položiti svoj život u Kristove probodene ruke.
Koliko je samo lažnih ponuda u nama i oko nas koje nas pozivaju da im se prepustimo. Sotona se zabavlja izmišljajući svakoga dana nove načine da privuče i dovede k sebi izgubljene ovce iz Kristova ovčinjaka. Kršćanin koji se nije čvrsto i tijesno privezao uz Krista, kamen zaglavni, taj je laki plijen Knezu ovoga svijeta koji „koji kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proždre“ (1 Pt 5,8) Stari su još rimljani govorili tertium non datur, trećega nema. U duhovnom životu, koji mora prožeti sve pore našega svakidašnjeg života, ili napredujemo u svetoj katoličkoj vjeri upoznavajući je i ljubeći je sve više ili se naša vjera gasi i na njeno mjesto dolaze lažne bogovi, lažne sigurnosti i lažne radosti. Trećega zaista nema! Isus i nama danas kao nekoć i sv. Tomi govori: „Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6) Nastojmo stoga koliko je u našoj moći i s Božjom pomoću pretvoriti u djelo te Kristove riječi.
U drugom smo čitanju čuli poziv sv. Petra Apostola da se i mi kao živo kamenje ugradimo u duhovni Dom (1 Pt 2,5), da aktivno sudjelujemo na širenju Božjega Kraljevstva na Zemlji. Sv. nam Petar govori i kako. Prinoseći žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. U Vazmenom smo vremenu pozvani utvrditi svoju vjeru u Krista kako bismo ju mogli i drugima svjedočiti i naviještati. U iščekivanju silaska Duha Svetoga apostoli su se spominjali i prisjećali Kristovih riječi i djela koja su polako očvršćivala njihovu vjeru. Svi smo dužni biti apostoli! Svatko je od nas dužan, u konkretnim životnim situacijama u kojima se nalazi, navijestiti bližnjemu da u domu Oca nebeskoga ima mnoštvo stanova i da je za svakoga Krist svojom mukom i smrću pribavio mjesto. Dakle, apostolat nije povlastica i zadaća samo svećenika ili redovnika, nego svih vjernika. Isus želi da svi ljudi na Svijetu upoznaju njegovu neizmjernu ljubav i da ju prihvate. Stoga odgovorimo Kristovu pozivu i budimo apostoli njegove ljubavi koja donosi mir nemirnim i napaćenim srcima.
Neka nas u ovim svetim i plemenitim željama prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Božje od Pouzdanja. Neka nam Ona bude primjer kako treba vjeru prihvatiti, živjeti i drugima navijesti.