Papa Benedikt XVI. je nakon jutarnje mise u kapeli apostolske nuncijature u Washingotnu
u 8 sati i 45 minuta po lokalnome vremenu, 14 sati i 45 minuta po srednjoeuropskome,
poletio iz vašingtonske vojne zrakoplovne luke a u međunarodnu zračnu luku u New Yorku
stigao je u 9 sati i 45 minuta po lokalnome vremenu, 15 sati i 45 minuta po srednjoeuropskome.
Papa se iz zračne luke helikopterom prevezao do heliodroma u Wall Streetu, odakle
se izravno zaputio u sjedište Ujedinjenih naroda gdje su ga u 10 sati i 45 minuta
po lokalnome, 16 sati i 45 minuta po srednjoeuropskome, vremenu dočekali glavni tajnik
Ujedinjenih naroda Ban Ki-moon s predsjednikom Opće skupštine Kerimom Srđanom iz Makedonije.
Nakon privatnoga razgovora s glavnim tajnikom Banom Ki-munom, Benedikt XVI. pred predstavnicima
192 države zahvalio je predsjedniku Opće skupštine i glavnom tajniku na riječima dobrodošlice
i pozivu da posjeti središnje urede Organizacije Ujedinjenih naroda, potom je pozdravio
nazočne veleposlanike i diplomatsko osoblje država članica uključujući narode koje
predstavljaju. Osvrnuvši se na cilj i poslanje Ujedinjenih naroda, rekao je kako
narodi od Organizacije očekuju da bude vjerna nadahnuću koje je vodilo njezino ustanovljenje,
da bude središte usklađivanja djelovanja narodâ u postizanju zajedničkih ciljeva:
mira i razvoja. Poput pape Ivana Pavla II. koji je 1995. godine s iste govornice rekao
da bi Organizacija trebala biti „moralno središte, u kojem se svi narodi svijeta osjećaju
kod svoje kuće, razvijajući zajedničku svijest kako su, tako reći, jedna obitelj narodâ.
Načela na kojima se temelji Organizacija – želja za mirom, traženje pravde, poštovanje
dostojanstva ljudske osobe, humanitarna suradnja i potpora – očituju prave čežnje
ljudskoga duha i čine ideale koji bi trebali biti osnova međunarodnih odnosa. Kao
što su moji prethodnici papa Pavao VI. i Ivan Pavao II. na istoj govornici istaknuli,
riječ je o temama koje Katolička crkva i Sveta Stolica pozorno i sa zanimanjem slijede,
u vašem se djelovanju vidi kako problemi i sukobi koji se odnose na svjetsku zajednicu
mogu biti podvrgnuti općem uređenju. Ujedinjeni narodi utjelovljuju čežnju za višim
stupnjem međunarodnoga usmjeravanja, nadahnutoga i vođenoga načelom supsidijarnosti,
kadrim na pitanja ljudske obitelji odgovoriti putem obvezujućih međunarodnih normi
i strukture sposobne usklađivati svakodnevni život nacija. To je još potrebnije u
doba kada kušamo očiti paradoks multilateralnoga konsenzusa koji je u krizi zbog njegova
podvrgavanja odlukama pojedinaca, iako svjetski problemi zahtijevaju jednodušan pothvat
međunarodne zajednice – istaknuo je Papa. Govoreći o potrebi da odgovorni ma međunarodnoj
razini zajedno djeluju i očituju dobru vjeru, poštujući zakon i promičući solidarnost
u korist nerazvijenijih, rekao je kako misli na države u Africi i drugim dijelovima
zemaljske kugle koje ostaju na rubovima istinskoga cjelovitog razvoja, stoga su u
opasnosti kušati jedino negativne učinke globalizacije. U kontekstu međunarodnih odnosa,
treba priznati veću ulogu koju imaju norme i strukture po sebi usmjerene na promicanje
općega dobra, dakle zaštitu ljudske slobode. Ta pravila ne ograničavaju slobodu; naprotiv,
promiču je, kada zabranjuju ponašanja i čine koji su protiv općega dobra, onemogućuju
njezino uživanje i slijedom toga dovode u pitanje ljudsko dostojanstvo. U ime slobode
između prava i dužnosti mora postojati odnos, po kojemu je svaka osoba pozvana odgovarati
za svoje odluke, prouzročene odnosom s drugima – istaknuo je Benedikt XVI. Osvrnuvši
se na način primjene znanstvenih i tehnoloških otkrića, rekao je kako neki vidici
te primjene predstavljaju jasno kršenje stvoriteljskoga reda, ne samo da proturječe
svetosti života nego ljudsku osobu i obitelj lišavaju njihova naravnoga identiteta.
Međunarodno djelovanje ne treba samo jamčiti razumno služenje tehnologijom i znanošću
nego mora otkriti istinsku sliku stvaranja. Znanstvena metoda mora poštovati etičke
imperative – primijetio je Sveti Otac. Govoreći o odnosu između Ujedinjenih naroda
i pojedinih država istaknuo načelo supsidijarnosti. Primarna obveza svake države je
zaštita naroda od teških i stalnih kršenja ljudskih prava, od posljedica humanitarnih
kriza, koje su ljudsko ili prirodno djelo. Ako države nisu kadre jamčiti takvu zaštitu,
međunarodna zajednica mora intervenirati pravnim mjerama predviđenim Poveljom Ujedinjenih
naroda i drugim međunarodnim mjerama. Djelovanje međunarodne zajednice i njezinih
ustanova, poštujući ustavna načela međunarodnoga poretka, nikada ne treba tumačiti
kao nepoželjno nametanje i ograničavanje suverenosti. Naprotiv, ravnodušnost ili pomanjkanje
djelovanja nanose stvarnu štetu. Osjeća se potreba dubljega istraživanja načina suzbijanja
i nadziranja sukoba, istražujući sve moguće diplomatske putove, potičući i najslabije
znakova dijaloga ili želje za pomirbom. Antičko pravo „ius gentium“ načelo je „zaštitne
odgovornosti“ smatralo temeljem vladareva djelovanja prema vladajućima. Tu je odgovornost
u doba stvaranja nacionalnih država Francisco de Vitoria, kojeg se smatra prethodnikom
ideje Ujedinjenih naroda, opisao kao sastavnicu zdravoga razuma prihvaćenog od svih
država, i kao rezultat međunarodnoga poretka čija je zadaća uređivati odnose među
narodima – istaknuo je Papa. Osvrnuvši se na pravo shvaćanje o ljudskoj osobi,
primijetio je kako načelo odgovornosti mora upućivati na ideju o osobi kao slici Stvoriteljevoj,
na želju za bitnom i apsolutnom slobodom. Ustanovljenje Ujedinjenih naroda poklapa
se s dubokim gnjevom čovještva kušanim odstranjivanjem transcendentnosti i naravnoga
zakona što se očitovalo u teškome kršenju slobode i ljudskoga dostojanstva. Kada se
to dogodi, onda su u opasnosti objektivni temelji vrednotâ koje nadahnjuju i upravljaju
međunarodnim poretkom, a u temelju se narušavaju obvezujuća i nepovrjediva, određena
i po Ujedinjenim narodima učvršćena pravila. Pred novim i ustrajnim izazovima, grješka
je posezati za pragmatičnim pristupom, čiji je cilj odrediti „zajednički teren“, ograničen
u sadržaju i učincima – rekao je Benedikt XVI. Spomenuvši 60. obljetnicu Povelje
ljudskih prava, rekao je kako je bitno za univerzalnost tih prava i njihovu zaštitu
priznati njihov vjerski temelj unatoč posebnim, oprečnim, društveno-političkim kontekstima.
Povelja je bila rezultat podudarnosti vjerskih i kulturnih tradicija, koje su u srce
ustanova, zakona i društvenih pothvata željele staviti ljudsku osobu te da ona bude
smatrana bitnom za svijet kulture, religije i znanosti. Očito je da priznata i opisana
prava u Povelji pripadaju osobi kao takvoj, koja je najuzvišenija točka stvoriteljskoga
Božjega plana za svijet i povijest. Ta se prava temelje na naravnome zakonu, zapisanome
u ljudskome srcu, nazočnome u raznim kulturama i civilizacijama. Istrgnuti ljudska
prava iz toga konteksta značilo bi suziti njihov okvir i popustiti pred relativističkim
shvaćanjem, prema kojemu bi se značenje i tumačenje prava moglo mijenjati, a njihova
bi univerzalnost mogla u ime različitih kulturnih, političkih, društvenih čak i religioznih
konteksta biti nijekana. Ne smije se dopusti da ta ogromna različitost gledišta zatamni
činjenicu da nisu samo prava opća nego je to i osoba, koja je nositelj tih prava.
Život zajednice, na nutarnjoj i međunarodnoj razini, jasno očituje kako su poštovanje
prava i posljedična jamstva mjerila općega dobra koja služe vrjednovati odnos između
pravde i nepravde, razvoja i siromaštva, sigurnosti i sukoba. Promicanje ljudski prava
najučinkovitija je strategija za uklanjanje nejednakosti između država i društvenih
skupina, kao i za povećanje sigurnosti – kazao je Papa i dodao kako je zasluga Opće
deklaracije što se različite kulture, pravna i društvena uređenja, slažu oko temeljne
jezgre vrednota, dakle i prava. Potrebno je danas pojačati napore pred pritiscima
da se preispitaju temelji Opće deklaracije i da se uzdrma njihova nutarnja jedinstvenost,
kako bi se tako olakšalo udavljivanje od zaštite ljudskoga dostojanstva radi zadovoljavanja
jednostavnih, često posebnih, probitaka. Povelja je naprotiv učvrstila uvjerenje da
je poštovanje ljudskih prava uglavnom ukorijenjeno u nepromjenjivoj pravdi, na kojoj
se temelji obvezujuća snaga međunarodnih proglasa. Taj vidik često se zanemaruje kada
se pravima u ime korisnosti želi oduzeti njihovu pravu ulogu. Budući da prava i posljedične
obveze proizlaze iz međuljudskoga djelovanja, lako je zaboraviti da su ona plod općega
osjeća pravde, zasnovanoga prije svega na međusobnoj solidarnosti i stoga vrijede
za sva vremena i sve narode. Prava treba poštovati jer su izraz pravednosti, a ne
samo zato što to nalaže zakon – istaknuo je Benedikt XVI. Govoreći o novim izazovima
rekao je kako sposobnost razlikovanja između zla i dobra postaje bitnom u kontekstu
zahtjeva koji se odnose na život i ponašanje osoba, zajednica i naroda. Razlikovanje
očituje kako povjeravanje pojedinim državama, njihovim zakonima i ustanovama, isključive
odgovornosti zadovoljavanja čežnja osoba, zajednica i čitavih naroda može ponekad
imati posljedice koje isključuju mogućnost društvenoga uređenja koje poštuje dostojanstvo
i prava osobe. S druge pak strane, viđenje života čvrsto ukorijenjeno na religioznoj
dimenziji može pomoći postizanju tih ciljeva, budući da priznavanje transcendentne
vrednote svakoga muškarca i žene potiče obraćenje srca, što se očituje u otporu protiv
nasilja, terorizma i rata, te u promicanju pravde i mira. Osim toga, to viđenje pogoduje
međuvjerskome dijalogu koji Ujedinjeni narodi trebaju podupirati, jednako kao i dijalog
na drugim područjima ljudske djelatnosti. Dijalog treba priznati kao sredstvo pomoću
kojega razne sastavnice društva mogu iznositi vlastita gledišta i pripremati prihvaćanje
istine o vrednotama i posebnim ciljevima. Slobodne religije mogu neovisno voditi dijalog
o misli i životu, a ako se politika ne miješa u taj dijaloga onda od toga imaju koristi
pojedinac i zajednica. Ujedinjeni se narodi mogu osloniti na rezultate međureligijskoga
dijaloga i okoristiti se iskustvom vjernika u službi općega dobra. Vjernici trebaju
svoje vjersko viđenje predlagati kao cjelovito poštovanje istine, suživota, prava
i pomirbe. Ljudska prava moraju uključivati pravo na vjersku slobodu, shvaćenu kao
osobna i zajednička, takvo shvaćanje očituje jedinstvo osobe, iako jasno razlikuje
između dimenzije građanina i vjernika. Javna rasprava mora biti dostupna svima, stoga
je nezamislivo da se vjernici moraju odreći svoje vjere ako žele biti aktivni građani.
Kako bi se uživalo vlastita prava nikada ne treba nijekati Boga – zaključio je Benedikt
XVI.