Papina kateheza na općoj audijenciji - 9. travnja 2008.
Papa Benedikt XVI. je danas u svojoj katehezi na općoj audijenciji na Trgu svetoga
Petra govorio o svetom Benediktu utemeljitelju zapadnoga monaštva koji je živio u
šestom stoljeću. Na audijenciji je bilo nazočno mnoštvo hodočasnika iz cijeloga svijeta.
Draga braćo i sestre! "Taj Božji čovjek koji je za života učinio tolika sjajna čudesa
ništa manjim sjajem nije blistao ni rječitošću kojom je umio izlagati svoj nauk" (Dial.
II, 36). Tim je riječima papa Grgur Veliki 592. izrazio svoje veliko poštovanje prema
monahu, koji je umro 50 godina ranije, ali koji je još uvijek bio u živom sjećanju
puka a nadasve cvatuće redovničke zajednice koju je osnovao. Riječ je o sv. Benediktu
Nursijskom, ocu zapadnog monaštva koji je svojim životom i djelom izvršio presudni
utjecaj na razvoj europske civilizacije i kulture. Najvažniji izvor o životu toga
sveca bila je upravo citirana druga knjiga Dijaloga. To nije klasična biografija.
Grgur Veliki želi radije pomoću primjera konkretnog čovjeka – upravo sv. Benedikta
– prikazati uspon na vrhunce kontemplacije, koji je kadar ostvariti onaj koji se potpuno
preda Bogu. I spominjanje mnogih čuda koja je svetac učinio ima za glavni cilj pokazati
kako Bog, opominjući, pomažući pa i kažnjavajući, intervenira u konkretnim situacijama
čovjekova života – kazao je Sveti Otac. Ta se perspektiva "biografa" objašnjava
također u svjetlu općeg konteksta njegova vremena: na prijelazu s 5. na 6. stoljeće
svijet je potresala strahovita kriza vrijednosti i institucija, uzrokovana padom Rimskog
carstva, invazijom drugih naroda i propadanjem običaja. Predstavljajući sv. Benedikta
kao "sjajnu zvijezdu" Grgur je želio pokazati put koji vodi izlasku iz te «tamne noći
povijesti». Doista, djelo toga sveca i na poseban način njegovo Pravilo pokazali su
se nositeljima istinskog duhovnog vrenja koje je tijekom stoljeća i izvan granica
njegove domovine i vremena, promijenilo lice Europe, stvorivši nakon raspada političkog
jedinstva novo duhovno i kulturno jedinstvo koje je davala kršćanska vjera koju su
prigrlili narodi toga kontinenta – nastavlja nadalje Papa. Sv. Benedikt rodio se
oko 480. godine. Potjecao je "ex provincia Nursiae" – iz provincije Nursije. Njegovi
su ga dobrostojeći roditelji poslali na studij u Rim. On se ipak nije dugo zadržao
u Vječnom Gradu. Kao objašnjenje, Grgur spominje činjenicu da se mladom Benediktu
nije nimalo sviđao način života mnogih njegovih školskih kolega te nije želio i sam
činiti iste pogreške koje su oni počinili. Želio se svidjeti samo Bogu. Tako je, već
prije završetka svojih studija, Benedikt napustio Rim i povukao se u osamu u gorje
istočno od Rima. Nakon što je isprva boravio u selu Effide (danas Affile), gdje se
na neko vrijeme pridružio monaškoj "redovničkoj zajednici", odlučuje se na pustinjački
život u nedalekom Subiacu. Ondje je živio tri godine u potpunoj samoći u špilji koja
će, počevši od Srednjega vijeka, činiti "srce" benediktinskog redovništva prozvano
"Sveta špilja". Vrijeme provedeno u Subiacu bilo je za Benedikta vrijeme sazrijevanja.
Tu je morao podnijeti i svladati tri glavne napasti kojima je izložen svaki čovjek:
napast samopotvrđivanja i želje da se samoga sebe stavi u središte, napast na koju
navode osjetila i, na kraju, napast srdžbe i osvete. Benedikt je, naime, bio uvjeren
da će tek pošto svlada te tri napasti moći drugima uputiti riječ koja će im biti od
koristi u njihovoj potrebi. Njegova duša, sada ispunjena mirom, bila je kadra potpuno
obuzdati onaj nagonski "ja" i širiti mir oko sebe. Tek tada je odlučio osnovati svoje
prve samostane u dolini Anio, blizu Subiaca istaknuo je papa Benedikt XVI. Benedikt
529. napušta Subiaco i nastanjuje se u Montecassinu. Pokušaj da se ta promjena boravišta
objasni bijegom od spletki nekog zavidnog mjesnog crkvenog velikodostojnika pokazao
se slabo uvjerljivim, budući da se Benedikt ni nakon što je ovaj iznenada umro nije
vratio u Subiaco (II Dial. 8). Na to se zapravo odlučio jer je ušao u novu fazu svojega
duhovnog sazrijevanja i monaškog iskustva. Prema Grguru Velikom, preseljenje iz udaljene
doline Anio u Monte Cassio – visoravan koja dominira nad prostranom okolnom ravnicom
i vidljiva je već izdaleka – ima simbolično značenje: monaški život u skrovitosti
ima svoj smisao, ali samostan ima također svoju javnu svrhu u životu Crkve i društva.
Naime, kada je 21. ožujka 547. Benedikt dovršio svoj zemaljski život ostavio je svojim
Pravilom i benediktinskom obitelji koju je osnovao baštinu koja je sve do danas donosila
plod u čitavom svijetu. U cijeloj drugoj knjizi Dijaloga Grgur nam opisuje kako
je život sv. Benedikta uronjen u ozračje molitve, koja je bila osnovni temelj njegova
života. Bez molitve nema iskustva Boga. Ali Benediktova duhovnost nije bila neka duhovnost
bez doticaja sa stvarnošću. U nemirima i pometnji svoga doba, on je živio pod Božjim
pogledom i svoj pogled upravljao Bogu, ali pritom nije nikada gubio iz vida svakodnevne
dužnosti i čovjeka s njegovim konkretnim potrebama. U svojem Pravilu on opisuje monaški
život kao "školu služenja Gospodinu" i opominje svoje monahe da "nikada ništa ne smije
imati prednost pred onim što se duguje Bogu (to jest pred Službom časova)". Ističe,
ipak, da je molitva u prvom redu čin slušanja koja se mora pretočiti u konkretno
djelovanje naglasio je Papa. Pavao VI., proglašavajući 24. listopada 1964. sv. Benedikta
zaštitnikom Europe, želio je odati priznanje veličanstvenom doprinosu koje je taj
svetac svojim Pravilom dao oblikovanju europske civilizacije i kulture. Današnja Europa
– koja je netom izašla iz stoljeća duboko ranjenog dvama svjetskim ratovima i nakon
sloma velikih ideologija koje su se pokazale tragičnim utopijama – traga za vlastitim
identitetom. Neosporno je da za stvaranje novoga i trajnog jedinstva važnu ulogu imaju
politička, ekonomska i pravna sredstva, ali je potrebno također pokrenuti etičku i
duhovnu obnovu koja crpi iz kršćanskih korijena kontinenta. Bez te vitalne limfe čovjek
i nadalje ostaje izložen opasnosti da podlegne napasti da bude samog sebe otkupitelj:
utopija je to koja je, na različite načine, u Europi 20. stoljeća prouzročila, kao
što je istaknuo papa Ivan Pavao II., "nazadovanje bez presedana u izmučenoj povijesti
čovječanstva" – ovim je riječima završio svoju katehezu Sveti Otac. Na današnjoj audijenciji
je bila nazočna i skupina hrvatskih hodočasnika koje je Papa srdačno pozdravio ovim
riječima: Srdačnu dobrodošlicu upućujem svim hrvatskim hodočasnicima, a osobito
vjernicima župe Gospe od Zdravlja iz Splita te župe Blaženoga Alojzija Stepinca iz
Varaždina. Svojim životom budite navjestitelji radosne vijesti Gospodinova uskrsnuća.
Hvaljen Isus i Marija!