Na ručku s papom Ivanom Pavlom II.

Na ručku kod Pape Ivana Pavla II.
Donosimo simpatičan događaj iz života pape Ivana Pavla II. povodom treće godišnjice njegove blažene smrti, a uzet je iz jednog članka Renata Farine napisanog u dnevniku Libero od 22. svibnja 2001. godine.
Napominjem: zabranjeno mi je navoditi imena. A uz to vidim da ovaj događaj sadrži nevjerojatnost i suviše lijepih stvari, izgleda kao cvjetić sv. Franje. No, istinit je. Na završetku velikog jubileja Papa poziva na ručak nekoliko biskupa. To mu je navika. Poziv prima i prijatelj biskup. Morao bi preći brončanu kapiju koju čuva švicarska straža prije 12 sati i 30 minuta. Kreće na vrijeme, ali nailazi na gužvu i zastoj u prometu zbog prometne nezgode. Već kasni dok sav zadihan prelazi Trg svetoga Petra. Nalazi se ispod stupova kad ugleda loše obučena čovjeka, otrcana izgleda kako prosi. Pogledaju se i nakon tri sekunde se prepoznaju i zagrle. Bili su kolege u sjemeništu i zajedno mladomisnici.
Zatim je jedan napustio svećeničku službu i evo ga kao skitnice, a drugi je napravio karijeru i evo ga sređenog, svježe obrijanog i ošišanog, zadihanog kako ide Papi. Papa ga čeka. Ali stid ga je reći prijatelju da mu se žuri, da ima važnih stvari obaviti. Zar će otići gore k Svetom Ocu i govoriti o ljubavi, a ostaviti prijatelja? Na kraju mu reče: „Čuj, moram ići gore Papi, ali ti me pričekaj ovdje, ne miči se dok ne dođem, pa ćeš mi sve ispričati „. Biskup zadihan dolazi na treći kat u Papine odaje. Ostali već sjede za stolom. Papa reče nešto duhovito na račun kasnitelja, a on ispriča sve neprilike koje su ga zadesile i naposljetku o susretu sa kolegom svećenikom. „Što da mu kažem Svetosti“? Papa ga začuđeno gleda. Reče mu: „Ostavili ste ga samoga“? A on će: „Da, ali čeka me, poslije ću ga odvesti kući“? Papa na to reče: „Slušajte. Budući da ga poznajete, siđite i recite mu da ga Papa poziva za stol“.
Biskup okretno otrči, preskačući stepenice. A ako ga ne nađe, pomisli gotov je. Ali njegov svećenik je tamo, objašnjava mu da ga je pozvao Papa, malo ga sređuje, a potom se obojica s nevjericom uspinju stepenicama. Sjednu za stol. Papa pogleda onog jadnog svećenika. Sjaj tog prostora i bijeda uzvanika , sve se sukobljava osim one veličanstvene težnje po kojoj se prepoznajemo kao ljudi i prepoznajemo – kršćani to znaju – da nikad ništa nije izgubljeno. I ostarjeli Papa ga upita: „Hoćete li me ispovjediti“? Nakon ispovijedi Papa pozdravlja ostale biskupe koji su morali razgovarati o jednom pastoralnom dokumentu: „Mislim da smo si sve rekli“. Biskup je ispričao ovaj događaj nekolicini svećenika, moleći ih da o njemu šute jer je tako želio Papa. Koliko nam je poznato , onaj svećenik se vratio svom putu koji je napustio.