Papina kateheza na općoj audijenciji - 12. ožujka 2008.

Zbog mnoštva hodočasnika, danas je papa Benedikt XVI. održao opću audijenciju u Bazilici svetoga Petra i u dvorani Pavla VI. nastavljajući svoje kateheze o velikim crkvenim ocima ranoga kršćanstva.
Draga braćo i sestre, godine u kojima su živjeli Boecije i Kasiodor obilježavaju najnemirnije razdoblje kršćanskoga Zapada, a posebice Apeninskoga poluotoka. Odoakrova pobuna označila je kraj Zapadnog Rimskog Carstva (476. godine), no ovaj kralj Herula ubrzo je morao podleći Teodorikovim Istočnim Gotima koji su kroz nekoliko sljedećih desetljeća nadzirali cijeli poluotok. Boecije, rođen u Rimu oko godine 480. u velikaškoj obitelji Anicija, stupio je još kao mladić u javni život, te je već s dvadeset i pet godina obavljao dužnost senatora. Vjeran svojoj obiteljskoj predaji, bavio se politikom uvjeren da se mogu međusobno pomiriti noseće crte rimskoga društva i vrijednosti novih naroda. Unatoč javnoj djelatnosti, Boecije nije zanemario učenje, posvetivši se osobito proučavanju tema iz filozofsko-religijskog područja. Na tom području rabio je kategorije grčke filozofije kako bi promicao kršćansku vjeru, nastojeći pomiriti ili postići sklad između helenističko-rimske baštine i evanđeoske poruke - rekao je Sveti Otac.
Upravo stoga, Boecije je označen kao posljednji predstavnik antičke rimske kulture i prvi od srednjovjekovnih intelektualaca. Njegovo najpoznatije djelo zasigurno je De consolatione philosophiae, što ga je napisao u zatvoru nastojeći dati smisao svome nepravednom zatočeništvu. Bio je naime optužen za urotu protiv kralja Teodorika, jer se na sudu pojavio kao branitelj svoga prijatelja, senatora Albina. Čini se, zapravo, da optužba nije podignuta bez utjecaja nacionalnih i vjerskih razloga, budući da je Teodorik bio barbar i arijanac. Boeciju je suđeno, te je osuđen na smrt i pogubljen 23. listopada 524. godine. Upravo zbog ovog svoga dramatičnog svršetka on može govoriti iz vlastitoga iskustva i današnjem čovjeku, a naročito tolikim osobama koje proživljavaju istu sudbinu kao i on zbog nepravde često prisutne u "ljudskoj pravdi." Ovo djelo, podvrgnuto različitim tumačenjima, predstavlja se kao zamišljeni dijalog, ponegdje čak i u pjesničkom obliku, u kojem razgovaraju čovjek i philosophia perennis. Boecije nastoji uvjeriti ljude da se usmjere prema Bogu, svrsi i cilju svakoga stvorenja: s tom nakanom on se poziva na učenje velikih antičkih grčkih i rimskih filozofa kao što su Platon, Aristotel, Ciceron, Seneka, ali i pjesnika poput Tibula i Vergilija – istaknuo je Papa.
Filozofija je, prema Boeciju, prava medicina duša. S druge strane, čovjek može iskusiti istinsku radost samo u svojoj nutrini. Bog ipak ostaje najviše dobro prema kojem teži svako ljudsko biće, pa i kada toga nije svjesno. Svaki zatvorenik, s kojeg god razloga bio u tamnici, naslućuje koliko je teško ovo ljudsko stanje, osobito kada je još i otežano mučenjem, kao što je to bilo u Boecijevu slučaju. Posebno je apsurdno stanje onih koji su, poput Boecija kojega grad Pavia priznaje i liturgijski slavi kao mučenika vjere, mučeni na smrt bez ikakva druga razloga doli zbog svojih političkih i vjerskih uvjerenja. Boecije, simbol velikog broja nepravedno zatočenih svih vremena i svih zemljopisnih širina, doista je objektivan ulaz u kontemplaciju tajanstvenoga Raspetoga na Golgoti – nastavlja nadalje Benedikt XVI.
Marko Aurelije Kasiodor bio je Boecijev suvremenik, rođen u mjestu Squillace u Kalabriji oko 485. godine, a umro u dubokoj starosti u Vivariumu oko 580. godine. Kao čovjek s vrha društvene ljestvice, posvetio se političkom životu i kulturalnim nastojanjima, što je bila rijetkost na rimskom zapadu njegova doba. Možda su jedini koji bi se mogli s njime usporediti u tom dvostrukom nastojanju bili već spomenuti Boecije i budući rimski papa Grgur Veliki (590-604). Svjestan potrebe da se ne prepusti zaboravu sva ljudska i humanistička baština stečena kroz zlatna stoljeća Rimskoga Carstva, Kasiodor je velikodušno surađivao, i to na najvišoj razini političke odgovornosti, s novim narodima koji su prešli granice Carstva i smjestili se u Italiji. Povijesni događaji nisu mu dozvolili ostvarenje političkih i kulturalnih snova o stvaranju sklada između autohtone rimsko-kršćanske tradicije u Italiji i nove gotske kulture. Ti isti događaji uvjerili su ga međutim u providonosno značenje monaškoga pokreta koji je jačao u kršćanskim zemljama. Odlučio ga je podržati posvećujući mu sva svoja bogatstva i sve svoje preostale snage - naglasio je papa Benedikt XVI.
On je začetnik zamisli da se upravo monasima povjeri zadatak skupljanja, čuvanja i prenošenja budućim naraštajima ogromne kulturne baštine iz starine, kako se ne bi izgubila. Stoga je utemeljio Vivarium, cenobij u kojem je sve bilo ustrojeno tako da na cijeni bude dragocjen i nezamjenjiv intelektualni rad monaha. Uz sve to nije se naštetilo monaškom i kršćanskom duhovnom djelovanju i njihovoj karitativnoj zauzetosti za siromašne. U svom nauku, sadržanom u raznim djelima, no posebno u raspravi De anima i u Institutiones divinarum litterarum, molitva hranjena Svetim pismom i posebice redovitim čitanjem Psalama, uvijek ima središnje mjesto kao hrana potrebna svima. Potraga za Bogom, koja teži za motrenjem Njega - ispravno primjećuje Kasiodor - ostaje trajan cilj monaškoga života. Dodaje, međutim, da se uz pomoć božanske milosti može postići bolje uživanje objavljene Riječi koristeći znanstvena dostignuća i "svjetovna" kulturna sredstva što su ih posjedovali već Grci i Rimljani. Osobno, Kasiodor se posvetio filozofskom, teološkom i egzegetskom studiju bez osobite kreativnosti, no bio je pozoran na ono što je kod drugih držao vrijednim intuicijama. Naročito je s poštovanjem čitao Jeronima i Augustina ovim je riječima završio svoju katehezu Sveti Otac. Na današnjoj audijenciji bila je nazočna i skupina hrvatskih hodočasnika koje je Papa srdačno pozdravio ovim riječima:
„Srdačno pozdravljam hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz Blata na Korčuli. Promatrajući ovih dana Kristovo predanje u volju Očevu i žrtvu po kojoj smo spašeni, prepoznajmo kako nas je ljubio i zahvalimo mu živeći sveto. Hvaljen Isus i Marija!”