Iz poštovanja prema osobi treba ublažiti tjelesnu bol, a blizinom i ljubavlju odstraniti
samoću. Uz življeno iskustvo terminalnih bolesnika mora se razvijati velika kultura
solidarnosti, to su u sažetku zaključci nedavnoga skupa održanoga u Vatikanu, posvećenog
djelatnim smjernicama i etici u postupanju s umirućima. Na temu se osvrnuo ravnatelj
Tiskovnoga ureda Svete Stolice i glavni ravnatelj Vatikanskoga Radija. Uvijek je
bila dužnost umirućem pomoći da dostojno živi smrt, očitujući mu solidarnu ljubav.
Nije rečeno da se veće mogućnosti moderne znanosti rabe u njezi života koji se gasi,
jer ga se može smatrati nevažnim, poglavito ako su u pitanju siromašne i same osobe,
njihova bi njega s gledišta korisnosti mogla izgledati samo teret. Papine riječi upućene
sudionicima nedavnoga skupa održanoga na temu „Uz neizlječivoga bolesnika i umirućega“
govore i zahtijevaju iskreno sudjelovanje Crkve i društva u ovoj staroj i uvijek suvremenoj
problematici. Smrt kojoj nitko ne može pobjeći, važan je trenutak našega života: ona
ima svoj smisao zbog čega svako ljudsko biće zaslužuje da ga se pripremi i prati –
rekao je otac Lombardi. Papa je podsjetio na majku Tereziju, koja je željela da
najsiromašniji u zagrljaju braće i sestara osjete ljubav Boga koji ih prihvaća. Rabljenje
palijativne medicine u njezi neizlječivih bolesnika ide u pravom smjeru. Kao što Papa
podsjeća, radno pravo bi zaposlenima moralo omogući njegu umiruće rodbine. Mora se
razviti kultura solidarnosti, jer – kako Papa reče – društvo koje ne prihvaća trpećega
i nije kadro pridonijeti da se samilosno sudjeluje u patnji okrutno je i neljudsko
društvo. U tome vidiku Crkva potvrđuje protivljenje svakom obliku izravne eutanazije.
Jer ne može se zanijekati vjeru u ljubav i nadu, u smisao trpljenja i život vječni
za svakoga od nas – zaključio je otac Lombardi.