Razgovor s provincijalom hrvatskih isusovaca p. Ivanom Koprekom

Ovih se dana u Rimu privodi kraju Generalna kongregacija Družbe Isusove, započeta 7. siječnja. Iskoristili smo nazočnost provincijala Hrvatske provincije Družbe Isusove, oca Ivana Kopreka, te ga zamolili za razgovor, između ostaloga, o poslanju Družbe i povijesti njezine Hrvatske provincije.
35. Generalna kongregacija, tj. najviše zakonodavno tijelo isusovačkoga Reda ide svojemu završetku. Na tom skupu raspravljali ste i o različitim pitanjima koje se tiču poslanja isusovaca u Crkvi danas. O tome ćemo zasigurno moći čitati u dokumentima po završetku Kongregacije. Zato će moja pitanja ići malo u drugom smjeru. Željeli bismo vas pitati nešto o povijesti isusovačkoga reda u našim krajevima. Od kada su isusovci u Hrvatskoj?
Najprije moram reći da nisam stručnjak za povijest pa će moj odgovor biti kratak i površan. Kako je poznato isusovci prvi put dolaze u Zagreb 1606. godine te na Gornjem gradu otvaraju najprije gimnaziju, zatim filozofski studij. Osnivanjem toga studija osnovali su Zagrebačku akademiju koja je 1669. godine od austrijskog cara Leopolda I. dobila sveučilišna prava. Dakle, isusovci su osnivači Sveučilišta u Zagrebu. U ostalim hrvatskim gradovima isusovci su imali kolegije u Rijeci, u Varaždinu, u Požegi, u Petrovaradinu, a vodili su gimnaziju i u Osijeku. Zanimljivo je primijetiti da su u Varaždinu, u Rijeci i u Požegi isusovačke crkve današnje katedrale. Nakon ponovne uspostave isusovci dolaze u Zagreb tek 1902. godine. Prije toga su došli u Bosnu, u Travnik 1882. godine, dakle, 20 godina prije. Hrvatska Provincija počinje strukturalno samostalno djelovati 1909. godine kada je osnovana tzv. Hrvatska misija unutar Austrijske provincije. Prema tome iduće godine ćemo slaviti 100-obljetnicu! Godine 1918. nakon propasti Austro-ugarske države osnovana je najprije hrvatska viceprovincija, a s uspostavom nove države postaje «jugoslavenskom» viceprovincijom. Godine 1941. uspostavom Nezavisne države Hrvatske prozvala se Hrvatska provincija i taj je naziv zadržala sve do danas. Danas je službeni naziv: Hrvatska pokrajina Družbe Isusove. Do 1962. pripadala joj je i Slovenija, onda su se Slovenci odijelili najprije kao distrikt, a potom kao samostalna provincija. Hrvatskoj provinciji Družbe Isusove teritorijalno pripadaju Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Bugarska.
Isusovci su nazočni u mnogim krajevima. Po svijetu ih ima posvuda. Govorite o provinciji. Što to znači?
Gotovo da nema države u kojoj ne bi bilo isusovaca. Trenutno u svijetu ima oko 130 isusovačkih Provincija i Regija. Što je provincija? Provincija je teritorijalna ustrojbena jedinica unutar Reda. Mogli bismo reći da je to nešto slično kao biskupija. Brigu o svim isusovcima na određenom teritoriju vodi Provincijal. Prema geografskim cjelinama provincije se dalje okupljaju u asistencije. U čitavome svijetu ima 10 asistencija. HPDI se nalazi u tzv. Istočno-europskoj asistenciji, u koju spadaju još Slovenija, Rumunjska, Poljska (dvije provincije), Slovačka, Češka te Rusija. Činjenica je da se mi u Istočno-europskoj asistenciji još uvijek borimo s naslijeđem komunizma, a sada jako prodire sekularizam, osobito u Češku i Poljsku. U Slovačkoj je situacija nešto bolja. Hrvatska se, kao što je poznato, velikom većinom od blizu 90% izjasnila kao katolička zemlja. Pitanje je koliko i način življenja tome odgovara… Eto tu mi isusovci radimo za Božju stvar. Po svojemu pozivu i zvanju svjesni smo da ne služimo sebi nego Crkvi, čiji smo dio, služimo i svijetu koji valja privesti Bogu. Samo našom podatljivošću Božjem djelovanju, Božjim nadahnućima moći ćemo i ubuduće pod vodstvom svetoga Oca ispuniti ono za što nas je Bog u ovo vrijeme pozvao.
Spominjete poslanje vašega reda - idete onamo kamo vas pošalje sveti Otac. Često su to bila krizna područja, da tako kažem, margine svijeta. Imate li vi sada u svome poslanju na teritoriju Hrvatske provincije posebna područja vašega rada?
Isusovci žele služiti Crkvi. Moto te naše službe Crkvi je ići tamo gdje je najpotrebnije pa i gdje je najteže. Ignacije je svojega najboljega suradnika i najjačega čovjeka Franju Ksaverskoga bez oklijevanja poslao u daleku Indiju. Mnoge isusovce je slao u Etiopiju, zatim u Južnu Ameriku itd. Hrvatska provincija pomaže Crkvi u Bosni Hercegovini, u Srbiji, u Crnoj Gori, na Kosovu i u Makedoniji. U Zagrebu, gdje nas je većina, vodimo Filozofski fakultet i druge znanstvene institucije na Jordanovcu, uključeni smo u pastoral - posebno u Palmotićevoj, vodimo gimnaziju u Osijeku, pastoralno smo nazočni u Rijeci, Splitu, Dubrovniku. Posebno ističem Loyola gimnaziju u Prizrenu. Naše želje, ali i potrebe su velike. No velika je i zapreka nedostatak mladih radnika. Zato se posebno trebamo moliti za nova zvanja. Tu bih zamolio pomoć i naših slušatelja.
Pred nama je Uskrs, naš najveći kršćanski blagdan. Što biste nam još poručili?
Poručio bih, zapravo zaželio bih - sebi i svima - da plodove Uskrsa, plodove Isusove pobjede, uočavamo u svim našim danima, u našim svakodnevnim porazima i uspjesima... Uskrsli Krist je naša snaga i naš život. U tom smislu svima želim dobru pripravu i radost Uskrsa.