Uz liturgijska čitanja 3. korizmene nedjelje razmišlja o. Stjepan Krasić

Izraelski narod je na svom putu iz Egipta u Obećanu zemlju putovao pustinjom punih 40 godina. Doživljavao je ne samo žeđ, nego i fatamorganu, kopao zdence sanjajući o jednoj zemlji u kojoj ne bi nedostajalo te dragocjene tekućine bez koje je život nemoguć, bez obzira da li će ona doći iz čarobnih planinskih izvora i rijeka, ili će silaziti s neba u obliku kiše i rose.
Voda je uvijek smatrana Božjim blagoslovom. Biblija je puna slika vode koja teče u najrazličitijim slikama i oblicima. Tako u knjizi proroka Jeremije čitamo da je Izrael ostavio Boga izvor žive vode, iskopao sebi kladence, kladence ispucane što vode izdržati ne mogu (Iz 2, 13). I Isus se ne jednom služio metaforom vode uspoređujući sebe s izvorom žive vode: „Tko je žedan, neka dođe k meni i neka pije tko vjeruje u mene“ (Iv 7,38). Metaforom vode poslužio se i u razgovoru sa Samarijankom u Sihemu.
Samarija je današnji Nablus, oko čije su se pripadnosti uvijek vodili neki prijepori: nekada između pravovjernih Židova i Samarijanaca koje su sumnjičili za manjak pravovjerja, a danas između Izraelaca i Palestinaca. Radi se o mjestu koje je imalo iznimno veliko značenje za jedne i druge. Tu se nalazio zdenac koji je tradicija pripisivala patrijarhu Jakovu koji se tu zaustavio na povratku iz Mezopotamije i podigao oltar Gospodinu. Tu se Bog ukazao Abrahamu ponovivši mu obećanje Nove zemlje. Tu je Jozua, nakon pobjedonosnog ulaska u Obećanu zemlju, sazvao skup 12 izraelskih plemena da obnovi savez s Bogom (Iz 24).
Vraćajući se iz Judeje u Galileju rimskom cestom koja je spajala jug Palestine s njezinim sjeverom, Isus se zaustavio na Jakovljevu zdencu. On je - kao uostalom i drugi Židovi - rijetko tuda prolazio, jer je između Židova i Samarijaca vladalo veliko nepovjerenje. Ivan doslovno kaže: „Isus je umoran od puta sjedio na zdencu“. To je jedini put da se u Sv. Pismu govori o njegovu fizičkom umoru. Zaustavio se da se odmori i okrijepi s nekoliko gutljaja svježe izvorske vode. Nije je imao čime zahvatiti. Podne je. No na vodu dolazi jedna Samarijanka da zahvati vode. Isus joj pita: „Daj mi da se napijem“.
Čuđenje te žene je više nego razumljivo. Kao da danas neki Židov od Palestinca zatraži da mu dade piti. Samarijanka po naglasku odmah prepoznaje da se radi o Židovu, i to iz Galileje, s kojim se ni ona, ni Samaritanci nisu smjeli družiti.
No Isusovo traženje vode imalo je mnogo dublje značenje: želio je s tom ženom stupiti u razgovor. „Kako ti, Židov, možeš iskati od mene, Samarijanke, da se napiješ“? bio je njezin odgovor. „Kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli 'Daj mi piti', ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode.“ Odgovori mu žena: „Nemaš je čime ni zahvatiti, a zdenac je dubok! Odakle ti onda živa voda? Isusov odgovor je bio: „Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. Ako tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti.“
Riječ je, dakle, o dvjema vrstama vode i dvama načinima shvaćanja vlastitog života. Samarijanka je do tada svom životu nastojala dati smisao na taj način što je njegovu prazninu ispunjala zemaljskom ljubavlju. No bilo je uzalud, jer je – kako je sama priznala – nije mogla naći čak ni u petorici muževa. Do tada je, naime, pila samo onu vodu koja nije bila u stanju utažiti njezinu žeđ za životom i srećom.
Samarijanki, i svim onima koji se u njoj prepoznaju, Isus pruža korjenitu alternativu: težiti za onom drugom „vodom“ i dati drugi smisao vlastitom životu. Voda koju Isus daje u čovjeku postaje „izvorom one vode što struji u život vječni.“
Počevši, dakle, s vodom kao materijalnim elementom Isus u razgovoru sa Samarijankom objavljuje svoj mesijanski poziv, svoj tajni put spasenja ljudi. On pri tom postupa oprezno i obzirno otkrivajući u logičnom slijedu jednu tajnu za drugom, koje je i ta žena, iako Samarijanka, mogla shvatiti. Razumjela je Njegove riječi o „živoj vodi“. Evanđelist Ivan kaže da je odmah nakon razgovora s Isusom postala Njegov navjestitelj. Vrativši se u grad, trčala je lijevo i desno pripovijedajući svima da je našla Mesiju i što je sve čula od Njega.
Najljepša stvar koju bi svaki propovjednik želio čuti jest ono što su Samarijanki rekli njezini sugrađani: „Ne vjerujemo više zbog tvoga govora, jer smo sami čuli i znamo da je On uistinu Spasitelj svijeta“!