Isus uzor poniznosti i solidarnosti

Isusovo svećeništvo je uzoran primjer poniznosti i solidarnosti, koji valja otkriti kako bi se u njemu sudjelovalo – to su bile riječi Benedikta XVI. na svršetku duhovnih vježbi u Vatikanu. Papa je od srca zahvalio kardinalu Albertu Vanhoyeu, koji je u posljednjem razmatranju govorio o ministerijalnome svećeništvu i svećeničkom srcu Isusovu. Papa je slušao razmatranja, promatrajući slikovni prizor gdje Isus učenicima pere noge. Ta je slika tijekom vaših razmišljanja govorila meni. Vidio sam da se Kristovo svećeništvo ostvaruje u tome činu krajnje poniznosti, solidarnosti s nama, našim slabostima, patnjama, kušnjama, sve do smrti. U novom svjetlu sam vidio Kristovu crvenu odjeću, koja nam govori o njegovoj krvi. Vi ste, gospodine kardinale, rekli kako je Kristova krv snagom molitve natopljena Duhom Svetim te postala snaga uskrsnuća i izvor života za nas – rekao je Papa.
Potom je pohvalio teološku i duhovnu dubinu razmatranja, koja su nam omogućila „ponovno naučiti“ što je Kristovo, a što naše svećeništvo“, „da uđemo u sudioništvo Kristova svećeništva, da primimo novo srce, srce Isusovo, kao središte otajstva Novoga saveza“. O čemu je kardinal govorio u posljednjem razmatranju. Svećeništvo u Starome savezu nema nikakav odnos sa srcem. To je žalosno, ali istinita činjenica, u tim se tisućugodišnjim tekstovima često govori o kraljevu srcu, ponekad poetski i retorički, ali nikada o svećeničkom srcu. Starozavjetno bogoštovlje nema nikakav odnos sa srcem. Propisano je zakonom, ono je obredno, izvanjsko. Svećenik mora vršiti obrede, i ništa više. Isus je taj vanjski, dogovorni obred zamijenio osobnim, životnim bogoštovljem, koje izlazi iz njegova srca – istaknuo je kardinal Vanhoye. Kardinal je naveo neke biblijske tekstove u kojima neki proroci naviještaju potrebu obnovljenoga srca, kadroga stupiti u dijalog s Bogom. To se ispunilo u Novom savezu, a to je savršeno srce Isusovo, srce u potpunom zajedništvu s Ocem, koje se po utjelovljenju i muci očituje kao najveći čin velikodušnosti.
Isus uzima tjelesno srce kako bi obnovio srca ljudi prolazeći kroz trenutak – to jest muke – vrlo oprečan ljubavi, jer je čin okrutnosti i mučenja. Krist upravo po muci postaje savršeni svećenik, a njegovo se srce u Crkvi i u svako doba preko službenika, pozvanih biti poput glave, nastavlja očitovati: poniznim srcem pred Bogom, blagim srce pred bližnjim. Kako bi bili sakrament Krista svećenika, biskup i svećenik moraju po svojim dvjema temeljnim vrlinama biti sjedinjeni s Kristovim srcem: poslušan Bogu, milosrdan s ljudima. Moraju imati sinovsko srce prema Bogu Ocu i bratsko prema ljudskim bićima – istaknuo je kardinal Vanhoye i dodao kako Isus svećeništvu pridružuje apostole, dakle, biskupe i svećenike. Još više, na posljednjoj večeri u ruke svećenicima stavlja svoje tijelo da ga dijele drugima. U konačnici, kršćanski se život sastoji u primanju i posvajanju srca Isusova.