Krist je u čovjekovo srce unio Boga

U Starome savezu između Boga i ljudi nemoguća je bila komunikacija između čovjeka i Boga, shvaćenoga kao nepristupačna moć. Krist, umirući za čovjeka, omogućio mu je približiti se Očevoj kući. Od tada pa sve do danas vjera, nada i ljubav put su ulaska u kuću Očevu. To su bile središnje misli razmatranja petoga dana duhovnih vježbi u Vatikanu.
Kršćani oduvijek uživaju povlašteni položaj, obzirom na odnos staroga židovskoga naroda s Bogom. Razlog je u otkrivanju blizine, odnosno Božjega očinstva a ne – kao u Starome zavjetu – njegova daleka i neizreciva moć. Kardinal se u razmišljanju pozvao na posljednja poglavlja poslanice Hebrejima koja sadržavaju bit toga gledišta. Kao kršćani – pojasnio je kardinal – imamo pravo ulaska u nebesko svetište, a ne samo ufanje kako tvrde neki prijevodi: pravno smo dio Božje obitelji, to se pravo temelji na Isusovoj prolivenoj krvi. A to najuzvišenije žrtveno prikazanje – pojasnio je – očituje najveću novinu u odnosu na Židove Staroga saveza, koji su svojom strogom obrednošću podizali bezbrojna odvajanja između čovjeka i Boga.
U Starome savezu, bila je odvojenost između naroda i svećenika. Narod nije bio ovlašten ulaziti u hram. Mogao je biti u atriju. Svećenici su imali pravo ulaziti u hram. Ali je bila razlika između svećenikâ i velikoga svećenika. Svećenici nisu mogli ulaziti u svetiji dio hrama. Podjela je također bila između svećenika i žrtve. Svećenik nije mogao prikazati samoga sebe, nije bio dostojan niti kadar. Morao je dakle kao žrtvu prikazivati životinju, a žrtva nije bila kadra posvetiti svećenika. Bila je također podvojenost između Boga i žrtve. Životinja ne može uspostaviti zajedništvo s Bogom. Svi vjernici sada, naprotiv, po Kristovoj žrtvi, imaju pravo ući u svetište, a nije više riječ o neautentičnome svetištu, učinjenom ljudskim rukama, nego o pravom svetištu, ulasku u zajedništvo s Bogom – istaknuo je kardinal.
Sveti Pavao potvrđuje uspostavljanje povjerenja između čovjeka i Boga, zasluženoga Isusovom otkupiteljskom smrću, njegovom proslavljenom ljudskošću. Poziva da se čistim srcem „približimo“ Bogu, činiti ono što je prije bilo nezamislivo i zabranjeno. Novi je, dakle, ovo savez, jer prije nije bilo onoga što je učinila Kristova smrt. U odnosu na starog Izraelca, za jednoga kršćanina traženje volje Božje nije odnos prema određenom zakonu, nego je traženje neprekidnoga stvaranja. Poglavito oni koji imaju pastoralne odgovornosti moraju biti svjesni toga. A budući da je kršćanska novost neiscrpivi izvor, mora ju se uvijek naviještati utemeljenu na tri stožera: vjeri, nadi i ljubavi, a ne, kako se često događa, na moralističkim nagovorima. Kršćanski propovjednici katkada previše ističu moralne umjesto teoloških vidika, koji su puno važniji. Pisac poslanice Hebrejima ističe tri teološke kreposti: vjeru, nadu i ljubav. Mogao je navesti moralne ili stožerne kreposti, nije to učinio, jer nemaju izravan odnos s Novim savezom. Židovi su se najviše brinuli o čuvanju tradicije i zakona. Novi zavjet, naprotiv, ne inzistira toliko na obvezatnosti zakona, nego potiče vjeru, nadu i ljubav – rekao je kardinal.
U drugom razmišljanju, kardinal je govorio pak o uskrsnuću i vječnome savezu. Govorio je o postupnim produbljivanjima kršćanskoga nauka, od početnoga shvaćanja Isusova uskrsnuća kao jednostavnoga vraćanja božanskoga života Sinu do uskrsnuća kao zahvatu Duha Svetoga, životvornom Božjem dahu. Potom je istaknuo vezu, koju je objasnio Sveti Pavao, između živoga duha, i prema starima i Bibliji, svete krvi, jer je nositeljica životnoga daška. Taj ispravan predosjećaj, potvrđen je znanošću kada se otkrilo da krv tijelu donosi kisik, to jest donosi životni dah ljudskim stanicama. Kao što udišemo atmosferski zrak koji kisikom zasićuje krv čineći je kadrom oživljavati čitavo svoje tijelo, tako je Krist u svojoj muci po intenzivnoj molitvi udahnuo Duha Svetoga. Možemo reći da se u muci Kristova krv natopila Duhom Svetim – rekao je kardinal.
Razmišljajući o novom savezu po Kristu sklopljenom između Boga i čovjeka, sveti je Pavao također imao predosjećaj koji, prema kardinalu, očituje do tada nikada istaknutu istinu kršćanstva. On nije poželio kršćanima da jedino vrše Božju volju, nego da sam Bog u njima čini to što mu je ugodno. Tako je istaknut još jedan čimbenik koji razlikuje Novi od Staroga saveza. Činjenica da u sebe primamo djelovanje Boga najveća je značajka Novoga saveza. U starome savezu, Bog je zapovijedao to što se mora činiti, činio je to izvanjskim zakonom. Ta vrsta saveza nije bila učinkovita, jer čovjek nije kadar svojim snagama vršiti volju Božju. Stoga je Gospodin želio učiniti Novi savez: obećao je u čovječjem srcu napisati svoj zakon, dati mu novo srce i svoga duha. Zato se Novi savez ne sastoji samo u prihvaćanju Božjih zakona, nego i u prihvaćanju Božjega djelovanja u nama samima – rekao je kardinal. I u Ivanovu evanđelju – podsjetio je – Krist govori o svojim djelima kao daru Očevu. To isto vrijedi za kršćane, koje od samoga ustanovljenja Crkve prati sigurnost, očitovana po Kristu, kako mogu činiti djela čak veća od njegovih, odnosno da ih Krist čini služeći se inteligencijom, velikodušnošću i odanošću kršćana– zaključio je kardinal.