Razgovor s p. Ivanom Koprekom, provincijalom Hrvatske provincije Družbe Isusove

O izboru novog generala i radu 35. generalne kongregacije Družbe Isusove razgovarali smo s provincijalom hrvatskih isusovaca p. Ivanom Koprekom.
P. Krešo: … Završen je prvi dio posla na 35. Generalnoj kongregaciji u Rimu. P. Kolvenbach je razriješen svoje dužnosti. Izabran je novi vrhovni poglavar reda. Kakvi su vaši dojmovi?
U dugoj povijesti isusovaca koja traje već gotovo 480 godina prvi puta je jedan General reda odstupio, dao ostavku. Prema statutima Družbe Isusove General se bira doživotno. P. Kolvenbach je 24 godine upravljao Družbom. Postao je General u rujnu 1983. godine i sve do sada je u današnjim teškim vremenima mudro, razborito i mirno vodio ovaj najbrojniji muški red danas… U subotu, 19. siječnja izabrali smo novoga Generala reda - patra Adolfa Nicolasa. On je Španjolac a član je japanske provincije. Navršio je 71. godinu. Možemo reći da stoji u velikoj i sjajnoj tradiciji našega reda. Zemljak je najvećega novovjekovnoga misionara sv. Franje Ksaverskoga ali i karizmatičkoga patra Arrupea koji je 70. godina prošloga stoljeća vodio naš Red.
Netko bi mogao reći da je Družba, nakon proslave stote obljetnice rođenja p. Arrupea prošle godine, izabrala Generala koji je u velikoj mjeri na njegovoj crti. Kako to komentirate?
Svi su naši vrhovni poglavari, generali, bili na jednoj crti: crti Krista i Crkve. Izborom patra Nicolasa za Generala reda može se činiti da smo mi isusovci željeli potvrditi svoj misionarski značaj i svoju zauzetost za sve narode i kulture. To je jednostavno naša karizma. Zato je pater Kolvenbach u pripremama za generalnu kongregaciju podsjetio sve isusovce širom svijeta na spomen svojega predhodnika, 27. nasljednika sv. Ignacija, patra Pedra Arrupea. Naime, prošle godine, prije nešto više od dva mjeseca, ili točnije 14. studenoga, slavila se 100. obljetnica njegova rođenja. P. Arrupe je prije svega bio čovjek 2. Vatikanskoga sabora, njegov aktivni provoditelj. Na dnevni red Družbe stavio je zauzimanje za pravdu - najprije rasnu, a onda i socijalnu. Njegova pisma, govori i konferencije pokrenule su u Družbi novi duh te su kao takva imale utjecaja i na Crkvu u cjelini.
Mnogi misle da su isusovci papina žandarmerija. No, neki su isusovci posljednjih godina imali poteškoća s Kongregacijom za nauk vjere. Što je s isusovačkim zavjetom poslušnosti Papi?
Da, isusovci između ostaloga polažu zavjet poslušnosti Papi. Taj se zavjet bitno tiče našega poslanja. On na neki način oblikuje naš identitet a ima svoj izvor u jednome događaju koji se zbio 15. kolovoza 1534. godine kada je skupina drugova pod vodstvom sv. Ignacija u kapeli na Montmartreu u Parizu odlučila otići u Jeruzalem i tamo pomoći dušama. Okupljeni su se složili da ukoliko se to pokaže nemogućim da će se staviti na raspolaganje papi. To se dogodilo i prije nego je 7 drugova mislilo na osnivanje Družbe. Pa i ako u Parizu nisu bili uključeni u vihore reformacije koja je tada harala Europom, znali su da reformacija unisono odbija papinstvo. Zato su tim zavjetom pokazali spremnost da žele djelovati pod papinskim vodstvom s uvjerenjem da je papa Kristov namjesnik na zemlji. Sve to za Ignacija nije značilo da bespogovorno treba biti puki poslužnik papi. Javno je govorio da obnova papinstva treba početi od rimske kurije. Zavjetom Papi isusovci se žele staviti u službu univerzalne Crkve kojoj je na čelu Papa. Iz toga ugla taj zavjet osvjetljava središnji element isusovačkoga poziva. Isusovci nisu vezani na određena mjesta ili zadaće. Oni se suočuju sa svim izazovima svijeta. Dok biskupi, župnici, ostali redovnici… vode brigu za svoje biskupije, samostane… isusovci se brinu za cijeli svijet. Oni bi trebali biti svugdje gdje nedostaje kvalificirane snage za Božju stvar. Tako je cijeli svijet prostor našega djelovanja. Zato bismo mi isusovci u svojemu radu pastoralno trebali dohvatiti one koji, da se tako izrazim, nisu u mreži običnoga pastorala, na one koji su na rubovima… Zavjetom poslušnosti papi mi izražavamo spremnost da se otisnemo u nepoznato, u burno, u opasno za Božju stvar, za stvar Crkve… Spremni i na moguće poreze…
Poraza u Crkvi i redovništvu ima i danas. Kako isusovci gledaju na budućnost reda?
Žalosna je činjenica da se naš red od 1965. do danas brojčano prepolovio. Ne tako davne 1965. godine bilo je u svijetu 38000 isusovaca, danas ima nešto više od 19000. Težište naših zvanja je danas u Aziji gdje ima oko 5700 isusovaca gotovo kao i u Europi. Nisam pesimist u pogledu budućnosti našega reda, u budućnosti Crkve. Važno je da mi kao isusovci svjedočimo karizmu našega zvanja. Što to znači? Za svakoga je isusovaca, zaljubljenika u Kristov svijet, ovaj svijet uvijek premalen. Isusovci nisu monasi zatvoreni u zidine samostana. Oni su prvotno misionari u svijetu kakav on jest. U nj trebamo unijeti Božju poruku, Kristovu poruku. Zato mi zidine samostana nosimo u srcu te tako svakom čovjeku bilo kojega vremena želimo pomoći. Prvotno da mu se otvore prostori, da se u svemu nalazi i ljubi Bog. Amar y servir, ljubiti i služiti – govorio je sveti Ignacije. Ljubiti i služiti svijetu, čovjeku, Crkvi – tu je naša budućnost koje se ne bojimo. Krist je s nama do, kako sam reče, svršetka svijeta.