Prenosimo vam završni dio Papina govora koji je trebao održati na rimskom sveučilištu
La Sapienza:
Teologija i filozofija su u svemu tomu blizanci, tako da nijedan blizanac ne smije
biti potpuno odvojen od drugoga, a isto tako svaki treba sačuvati svoju vlastitu zadaću
i vlastiti identitet. Povijesna je zasluga sv. Tome Akvinskoga – za razliku od drukčijega
odgovora otaca zbog njihova povijesnog konteksta – da je osvijetlio autonomiju filozofije
i s njome pravo i odgovornost koji su vlastiti razumu, koji se pita na temelju svojih
snaga. Razlikujući se od neoplatoničkih filozofija, kod kojih su religija i filozofija
bile neodvojivo isprepletene, oci su predstavljali kršćansku vjeru kao istinsku filozofiju,
naglašavajući da je ta vjera također u skladu sa zahtjevima razuma u njegovu traganju
za istinom; da vjera znači „da" istini, spram mitskih religija koje su postale jednostavan
običaj. No, u trenutku rađanja sveučilišta na Zapadu nisu više postojale one religije,
nego samo kršćanstvo te je trebalo naglasiti na novi način posebnu odgovornost razuma
koja nije usisana vjerom. Toma se pojavio u privilegiranom trenutku: Aristotelovi
spisi su po prvi put bili dostupni u cijelosti; prisutni su bili i židovski i arapski
izvori kao posebni pristupi i daljnja promišljanja grčke filozofije. Tako se i kršćanstvo,
u novomu dijalogu s drugima koje je susretalo, moralo izboriti za vlastitu razumnost.
Filozofski fakultet koji je, kao tzv. „fakultet umijeća", do toga trenutka bio samo
uvod u teologiju, od sada je postao istinski i posebni fakultet, autonoman partner
teologiji i vjeri promišljenoj u teologiji. Ovdje se ne možemo zaustaviti kod sučeljavanja
koje je vrlo brzo nastalo između filozofije i teologije. Rekao bih da bi se ideja
sv. Tome o odnosu filozofije i teologije mogla izraziti izričajem Kalcedonskoga sabora
koji se odnosi na kristologiju: filozofija i teologija se trebaju odnositi između
sebe „bez miješanja i bez odvajanja". „Bez miješanja" znači da svaka treba sačuvati
svoj vlastiti identitet. Filozofija treba istinski ostati traganje razuma za vlastitom
slobodom i u vlastitoj odgovornosti; treba vidjeti svoje granice i upravo tako svoju
veličinu i širinu. Teologija treba nastaviti crpsti iz blaga spoznaje koju nije sama
izmislila, koja je uvijek nadilazi i koja, nikada do kraja iscrpiva mišljenjem, uvijek
iznova poziva na mišljenje. Uz „bez miješanja" vrijedi i „bez odvajanja": filozofija
ne počinje svaki put od nulte točke subjekta koji misli na izolirani način, nego se
nalazi u velikomu dijalogu povijesne mudrosti, koju ona zajedno kritički i popustljivo
prima i razvija; no, ne smije se zatvoriti pred onim što su religije, napose kršćanska
vjera primile i darovale čovječanstvu kao putokaz. Različite stvari, koje su teolozi
zastupali i koje su crkvene vlasti primjenjivale u praksi, povijest je pokazala pogrješnima
te nas i danas zbunjuju. Ali, istovremeno je istinito da povijest svetaca, povijest
čovječanstva koji je rastao na temelju kršćanske vjere pokazuje istinu te vjere u
njezinoj jezgri, tako da postaje također i instancija za javnu racionalnost. Dakako,
mnogo toga o čemu govore teologija i vjera može se prihvatiti jedino vjerom, dakle
ne može se predstavljati kao zahtjev za one kojima vjera ostaje nedostupna. Ali, istovremeno
je istinito da kršćanska vjera nije nikada samo „comprehensive religious doctrine"
u Rawlsovu smislu, nego pročišćujuća snaga za sam razum koja pomaže razumu da više
postaje razumom. Kršćanska poruka bi na temelju svoga izvorišta trebala biti uvijek
ohrabrenje prema istini i tako snaga protiv pritiska moći i interesa. Do sada sam
samo govorio o srednjovjekovnom sveučilištu, nastojeći naravno ukazati i na trajnu
narav sveučilišta i njegove zadaće. U moderno doba su nastale nove dimenzije znanja,
koje se prije svega ostvaruju u dva velika područja: ponajprije u prirodnim znanostima
koje su se razvile na temelju povezanosti eksperimentiranja i pretpostavljene razumnosti
materije; drugo, u povijesnim i humanističkim znanostima, u kojima čovjek, istražujući
zrcalo svoje povijesti i pojašnjavajući dimenzije svoje naravi, kani sebe shvatiti
bolje. U tomu razvoju čovječanstvu se nije otvorila samo neograničena mjera znanja
i moći; istovremeno su porasli spoznaja i priznanje prava i dostojanstva čovjeka,
i za to možemo biti samo zahvalni. Ali, čovjekov put nikada nije dovršen i opasnost
pada u nečovječnost nije nikada jednostavno otklonjena kao što nam to pokazuje današnja
situacija! Opasnost zapadnoga svijeta, jer želim govoriti sada samo o njemu, jest
ta da čovjek, upravo uzimajući obzir veličinu svoga znanja i moći, napusti pitanje
o istini. A to znači istovremeno da se razum u konačnici podređuje pritisku interesa
i privlačnosti koristi, da je prisiljen prihvatiti tu korist kao krajnji kriterij.
Za sveučilište to znači sljedeće: postoji opasnost da se filozofija, ne osjećajući
se više sposobnom za svoju istinsku zadaću, sroza na pozitivizam; da se teologija
sa svojom porukom usmjerenom prema razumu ograniči na privatnu sferu veće ili manje
skupine. Ali, ako razum – zbog brižnosti oko svoje umišljene čistoće – postane gluh
za veliku poruku koja mu dolazi od kršćanske vjere i njezine mudrosti, on će usahnuti
poput drveta čije korijenje više ne doseže do vode koja im daje život. Tako razum
gubi hrabrost za istinu te time ne postaje većim, nego manjim. Primjenjujući to na
našu europsku kulturu, možemo reći sljedeće: želi li se ona samokonstituirati na temelju
svojih vlastitih argumentacija, a to joj se sada najviše čini, budući da je zaokupljena
svojom laičnošću, te se odvaja od korijenja od kojih živi, tada ne postaje razumnijom
i čišćom, nego se rastvara i mrvi. S time se vraćam na početak. Što Papa treba
raditi i govoriti na sveučilištu? Sigurno ne smije na autoritativan način nametnuti
drugima vjeru koja se može darovati samo slobodno. Onkraj svoje službe kao Pastira
Crkve i na temelju nutarnje naravi te pastoralne službe njegova je zadaća da drži
budnom tu osjetljivost za istinu; da poziva uvijek iznova razum da stalno traga za
istinitim, dobrim, za Bogom, i da mu na tomu putu pripomogne prepoznati korisna svjetla
koja su se pojavila tijekom povijesti kršćanske vjere i da tako primijeti Isusa Krista
kao Svjetlo koje prosvjetljuje povijest te pomaže pronalaziti put prema budućnosti.