Intervju p. Kolvenbach

Uoči početka Generalne kongregacije Družbe Isusove, otac Kolvenbach vrhovni poglavar Družbe, koji će podnijeti ostavku, dao je intervju za vatikanski dnevnik 'Osservatore Romana' i Vatikanski radio. Jučer smo prenijeli prvi dio intervjua, a danas donosimo njegov drugi dio u kojem govori o stanju Družbe Isusove.
Govoreći o isusovačkoj odgojnoj tradiciji, rekao je kako je mreža odgojnih družbinih ustanova i danas veoma prostorna, brojni čak misle da je Red ustanovljen za odgojni apostolat. Ali to nije točno, prvi isusovački kolegij, u Mesini, otvoren je osam godina nakon odobrenja Družbe. Unatoč tome, svetome Ignaciju i drugovima odmah je bilo jasno kako je odgoj mladeži povlašteno područje za postizanje programiranoga apostolskog cilja. Ta je djelatnost tijekom vremena doživjela ogromni razvoj i važnost. Oko četiri tisuće isusovaca sada djeluje u odgojnim ustanovama. Pričanje o „elitizmu“ isusovačkih škola potaknulo je na preustroj i važnu obnovu, tako su brojne škole otvorile vrata studentima iz siromašnijih društvenih staleža. Posebno su se škole „Krista kralja“ u Sjedinjenim Američkim Državama, te škole „Vjera i radost“ u raznim krajevima svijeta, poglavito u Latinskoj Americi, istaknule po svojoj kreativnoj i naprednoj strategiji, koja siromašnoj mladeži omogućuje sveučilišnu izobrazbu. Mijenjajući strategiju koja je povlašćivala akademsku izvrsnost, Družba se usmjerila na odgojne programe za odrasle, opismenjivanje i osnovno obrazovanje. Škole 'Vjera i radost' djeluju u 16 država Latinske Amerike, u više od 1600 sela, a pohađa ih oko milijun i 400 tisuća školaraca – rekao je general.
Na upit kako se isusovci sučeljavaju s problemom odnosa između vjere i razuma, rekao je da je to isusovačko povlašteno područje: brojna sveučilišta u čitavome svijetu svakodnevno se moraju sučeljavati s dijalogom između vjere i razuma. Nekada se filozofiju i teologiju smatralo usko povezanim s ljestvicom ljudskih vrednota. Pozitivne znanosti danas prisvajaju pravo prenošenja ciljeva i ljudskih vrednota. Ne zanemarujući znanstvenu strogost, kršćansko je sveučilište pozvano na traženje cjelovite istine i slijedom toga u obzir uzimati svezu između znanosti i kršćanske vjere. Kako reče Pascal – u čovjeku ima nešto što neizmjerno nadilazi čovjeka, to znači da se ako se ljudskome životu želi dati smisao, ne može zanemariti transcendentalnu vjeru. Iz Isusova evanđelja primamo svjetlo i naziremo otajstvo koje neizbježno okružuje naše postojanje. Između otajstva i apsurda mi biramo otajstvo; otajstvo se ne može dokazati razumom premda je veoma razumljivo. Ivan Pavao II. nikada nije prihvatio načelo dijeljenja i odvajanja objave i razuma. U znanstvenome istraživanju koje mora odlikovati kršćansko sveučilište, isusovci u 21. stoljeću žele slijediti put koji je Benedikt XVI. zacrtao u traženju vjere koja prosvjetljuje i kruni napore razuma – istaknuo je otac Kolvenbach.
Na primjedbu kako se neki katolički teolozi žale na nedovoljnu neovisnost, kazao je kako se katolički teolog ne čudi da u svome istraživanju i razmišljanju ne može biti neovisan, jer ni Crkva nije neovisna u svojoj vjeri. Crkveni su oci Crkvu nazivali 'otajstvom Mjeseca' jer svjetlo s kojim raspolaže da obasja naše noći dolazi od Sunca. Sveti Pavao je drugim riječima rekao, ističući kako on prenosi ono što je primio. Ova tradicija vjere nikako ne osuđuje teologa da mora doslovno oponašati nauk Crkve. Crkva od teologa očekuje da živim i životnim odgovorom prenosi vjeru ljudima koji traže Boga, koji traže rješenje životnih problema. Pravi je dar Duha Svetoga kada teolog, posvema vjeran učiteljstvu, uspije na osoban i kreativan način prosvijetliti naše sumnje i nasumično traženje. Već je sveti Pavao od Crkve tražio da u cijelosti prihvati vjeru, bez zatiranja duha koji vodi teologa – istaknuo je otac Kolvenbach.
Na upit o evangelizaciji Kine i azijskoga svijeta, rekao je kako isusovci ne mogu zaboraviti tradiciju svoje nazočnosti u Kini od samih početaka Družbe, počevši od svetoga Franje Ksaverskoga, Mattea Riccija i njegovih drugova. Oni su Krista naviještali s kulturnim jezikom i kineskim mentalitetom, bez europskih predrasuda i osjećaja nadmoćnosti. Ta nas tradicija obvezuje da ne odvraćamo pogled od kineskoga svijeta. Družba se ustvari nikada nije odrekla od želje da služi kineskome narodu i njegovim duhovnim potrebama, naviještajući Vrhovnoga učitelja kojega su Kinezi predmnijevali u plemenitom liku svojih filozofa. Stoga, kada su isusovci 1949. godine istjerani iz Kine, brojni su se zadržali u pograničnim državama, čekajući prigodu da se vrate na svoja mjesta. Dosta je mladih isusovaca išlo u pogranične države: Filipine, Tajvan, Hong Kong i učili su kineski jezik sanjajući dan otvaranja kineskih granica. Za Družbu Isusovu, osim časnih iznimaka, još je vrijeme čekanja. Očekujemo da će nam napori Svete Stolice u uspostavi diplomatskih odnosa s Kinom omogućiti vraćanje u misiju povezanu s Družbom – rekao je otac Kolvenbach.
Družba Isusova je posebno osjetljiva na međuvjerski dijalog. Je li moguć dijalog s islamom?
Da bi dijalog bio moguć potrebno je započeti s iskrenim uzajamnim poštivanjem koje nadilazi čistu ljubaznost. Bez toga neće biti dijaloga, u krajnjem slučaju bit će sučeljavanje. Drugi vidik dijaloga nam je pokazao Ivan Pavao II. kada je govorio o dijalogu života, o sudjelovanju u željama i problemima svake ljudske zajednice: živjeti u miru, sigurnosti, u okolini bez zagađenosti. U tome ozračju željâ i traženjâ rješenja može se ostvariti drugi korak: vjerski dijalog s razmjenom duhovnih i vjerskih iskustava koja unatoč očitim razlikama sadržavaju iskreni vjerski osjećaji. Posljednji je teološki vidik dijaloga, utemeljen na teološkim čimbenicima obadviju religija. Naravno da se on odnosi na teologe, koji bi se ponizno morali zaustaviti pred nerješivim problemom: kršćanska vjera u Presveto Trojstvo ne može se svesti na formulaciju čistoga monoteizma kakav ispovijedaju muslimani. Ali ta teološka teškoća ne bi smjela biti prepreka da se nastavi dijalog života koji je preporučio Papa, jer i kršćani i muslimani imaju vjersko shvaćanje života, uvjereni su da čovjek ne živi samo o kruhu – istaknuo je otac Kolvenbach.
Na novinarov upit što je uzeo od svoga prethodnika, oca Pedra Arrupea, rekao je kako su od njega naučili vratiti se na izvore u svjetlu II. vatikanskoga sabora. Po saborskim ocima, redovnička je obitelj dar Duha Svetoga Crkvi, a što je Gospodin Crkvi želio dati s Družbom Isusovom? U doba kada su Crkvu mučile podjele među kršćanima, i kada je bila u opasnosti zaboraviti kako je ustanovljena da narodima naviješta radosnu vijest, sveti Ignacije i drugovi bili su pozvani nastaviti Kristovo poslanje, poglavito tamo gdje On nije bio ili je malo bio poznat. Otac Arrupe je iz Sabora crpio snagu da shvati nastavlja li Družba poslanje koje, zemljopisno govoreći, nipošto nije dovršeno i koje, naprotiv, mora iznova započeti u zemljama s kršćanskom tradicijom. To se poslanje također postavlja na granice između vjere i suvremene kulture, vjere i znanosti, vjere i socijalne pravde, u te granice valja vratiti Crkvu. Kako bi mogao naviještati Krista, Isusovac mora biti i živjeti u svrhu svoje misije. To je već u vrijeme svetoga Ignacija zahtijevalo raskid s monaškim načinom života, a danas u vršenju poslanje zahtijeva život poduprt meditiranjem o Kristovim životnim otajstvima, sklad između kontemplacije i akcije. Upravo je to otac Arrupe, kao pravi prorok koncilske obnove, nastojao ostvariti u svome životu, koji je za nas izvor nadahnuća.
Otac Arrupe je bio dakle prorok koncilske obnove, kada će se posvema provesti saborske upute – zapitao je novinar.
Zadaća da se ostvare zacrtani saborski ciljevi nikada neće biti dovršena. Uvijek se mora iznova počinjati, jer nije riječ o promijeni uputa nego o stvaranju novoga obraćenjem, promjeni srca da nas Bog može preobraziti. Primjerice, kada je u pitanju uloga laika u Crkvi ne može se ograničiti na određivanje nekoga mjesta u crkvenoj strukturi, nego ih se poziva na odgovornost u poslanju u Crkvi i u svijetu. Ta odgovornost u zajedništvu u Duhu, odnosno Crkvi, zahtijeva obraćenje srca. Brojni crkveni pokreti, koji su ustvari plod Sabora, od svojih članova ne traže jednostavnu pristupnicu, nego posvemašnje darivanje. Govoreći o post-koncilskome razvoju s izrekom „tumačenje kontinuiteta“, Sveti Otac ističe da će obnova uvijek crpiti iz prošlosti života Crkve s njezinim Gospodinom, koji obnavlja sve. Mi nikada nećemo imati posljednju riječ: ona pripada Njemu koji našom pomoću stvara novu zemlju i novo nebo – istaknuo je otac Kolvenbach.
Nakon 24 godine imat ćete vjerskoga poglavara: vi ste prvi isusovački general kojemu se to događa, kako se pripremate za tu promjenu? Već je sveti Benedikt bio uvjeren da će mu Bog govoriti preko braće, riječima mladoga poglavara. Nakon gotovo 25 godina slušanja oko 20 tisuća isusovaca, poslušnost jednoj osobi trebala bi biti vrijeme mira. Nadam se da neću biti teret koji će morati podnositi – zaključio je otac Kolvenbach.