Uz liturgijska čitanja svetkovine Bogojavljenja razmišlja fra Maksimilijan Herceg
Ove nedjelje slavimo svetkovinu Bogojavljenja. Samo nam ime: Bogojavljenje, Bogo-objavljenje
govori i otkriva gotovo sve. Bog se objavio. Objavio nam se u Utjelovljenju i rođenju
svoga Sina Isusa Krista. To je vrhunska božja objava, vršak sve objave, za kojom su
čeznula stoljeća, za kojom je čeznulo i vapilo ljudsko srce. Sjetimo se samo adventske
pjesme: „Padaj s neba roso sveta“ … Konačno, razdrla su se nebesa, otvorila se zemlja
i niknuo je, rodio se Spasitelj svijeta. Ni Bog sam nije mogao više. Sniziti se i
poniziti se, nije mogao više. Postati nam jednak, jedan od nas, nama u svemu sličan,
osim u grijehu. „Bog je tako ljubio svijet, da je poslao Sina na svijet, da nijedan
koji u njega vjeruje, ne propadne, nego da ima vječni život“, najljepša je rečenica
Objave. Ovaj blagdan ima više naziva, kao: Sveta tri Kralja ili Vodokršće, ali
nijedan kao ovaj ne iscrpljuje puninu današnjeg Otajstva. Drugi nazivi dotiču samo
dio Otajstva: Tri Kralja, tri poklonika Boga; Vodokršće, krsti se, blagoslivlje voda,
a BOGOJAVLJENJE izriče sve. Stoga, možemo reći, da naziv Bogojavljenje najbolje izcrpljuje
i urječuje cjelovito božićno otajstvo: Božje utjelovljenje i rođenje, što mi tako
radosno slavimo. Božić je godišnji magnet svijeta! Bogojavljenje svojim otajstvom
i značenjem prethodi i nadilazi sami Božić i božićno vrijeme. Bog se je javljao, Bog
se javlja i Bog će se javljati, ali, vrhunac je svega ono što kaže poslanica Hebrejima
na svom početku: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima,
konačno, u ove dane progovori nama u Sinu“ … To lijepo tumači sv. Ivan od Križa. U
Starom zavjetu, kaže on, bilo je dopušteno Bogu postavljati razna pitanja, tražiti
objave i viđenja… ali sada: … Bog, dajući nam svojega Sina, koji je njegova jedna
i jedina Riječ, sve nam je zajedno i ujedanput rekao i objavio tom svojom jedinom
Riječi i nema toga što bi nam još morao reći.“ Stoga je, nastavlja on, neumjesno
više Boga pitati i tražiti objave, kad nam je u Sinu sve rekao. Vječna Riječ je Tijelo
– Tijelom postala i nastanila se među nama… i potrebno je samo potruditi se, pronaći
je, te primiti i prihvatiti je… I oni koji je prime, prihvate vjerom, postaju djeca
Božja… Stoga su Sveti Mudraci ili Tri Kralja trajni uzori i primjeri onih koji iskreno
traže Boga, iskrenim srcem čeznu za njim i nemirni su dok ga ne nađu. A kada ga nađu,
padaju nice pred njim i klanjaju mu se. To je onda pravo i osobno bogojavljenje, Bogo-objavljenje
mom umu i mom srcu, mom cjelokupnom životu. Braćo i sestre, mi koji smo kršteni
prihvatili smo Isusa Krista kao Zvijezdu – Sunce – Svjetlo našega života! Pod sretnom
smo Zvijezdom rođeni i preporođeni za djecu Božju, za baštinike vječnoga života… Preneseni
smo iz vlasti tame u Kraljevstvo Sina. Da li smo toga svjesni?!... Da li je Isus,
zaista, Zvijezda našega života? Ili još uvijek tragamo za kojekakvim zvijezdama? Upravo
u božićnom vremenu upoznajemo ponajbolje svoje dostojanstvo, pa kliče silni papa Lav
Veliki: „Upoznaj, kršćanine, dostojanstvo svoje…. Sjeti se koje li si glave i kojeg
li si Tijela ud … Nemoj se stoga grešnim životom vraćati na prijašnju podlost! …“ Poznata
je riječ našega pjesnika A.B. Šimića: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“.
Kako lijepo možemo to pretočiti u našu duhovnu stvarnost: „Kršćanine, pazi da ne ideš
malen ispod zvijezda, tj. da ne ideš malen ispod prave i jedine Zvijezde, Isusa Krista,
Glave, čijeg si Tijela postao ud. Brat si Njegov i u njemu sin Očev. U njemu i po
njemu svi ljudi postaju braća i sestre, te jednome i jedinome Bogu zajedno kliču:
Oče naš! Kakvog li Bogojavljenja u kojem se susreću i grle Bog i čovjek! To je već
raj – nebo na zemlji! Potrebno je samo da padne zastor vremena i prostora, da nastupi
vječnost: vječno Bogojavljenje!