Papa primio francuskog predsjednika

Važnost religijâ u svijetu, budućnost Europe i stanje na Srednjem Istoku, bili su u središtu razgovora pape Benedikta XVI. s francuskim Predsjednikom. Danas je, naime, u Vatikanu održan prvi susret između Svetoga Oca i francuskoga predsjednika Nicolasa Sarkozyja. Tijekom susreta razgovaralo se – kako stoji u priopćenju Tiskovnoga ureda Svete Stolice – o temama od zajedničkoga interesa, vezanima uz stanje u Francuskoj; pritom su istaknuti dobri odnosi između Katoličke Crkve i Francuske Republike, te uloga religijâ, a posebice katoličke, u svijetu. Posebna je pozornost posvećena – stoji nadalje u priopćenju – situaciji u svijetu, s osvrtom na budućnost Europe, sukobe na Srednjem Istoku, društvene i političke probleme nekih afričkih država, te dramu talaca. Predsjednik Sarkozy je razgovarao i s državnim tajnikom kardinalom Tarcisiom Bertoneom i nadbiskupom Dominiqueom Mambertijem, tajnikom za odnose s državama, a prije odlaska iz Vatikana, zadržao se u molitvi na grobu Ivana Pavla II..
Danas je popodne predsjednik Sarkozy preuzeo naslov počasnoga kanonika Lateranskoga kaptola. Riječ je o povlastici danoj 1604. godine francuskome kralju Henriku IV., a koja vrijedi i danas. Slijedom toga, poglavari francuske države po pravu su i počasni kanonici. Prema tradiciji, u prigodi posjeta Vatikanu, Predsjednik Francuske Republike odlazi u Lateransku baziliku, gdje pozdravlja kardinala nadprezbitera i kaptol bazilike. Tu je tradicionalnu svečanost danas popodne predvodio kardinal Camillo Ruini, Papin vikar za grad Rim i nadprezbiter bazilike. Podsjetimo da je 52-godišnji Nicolas Sarkozy 6. svibnja ove godine izabran za 23. predsjednika Francuske Republike, te spomenimo kako je on prvi šef francuske države rođen nakon Drugoga svjetskog rata.
Antonia Meo, zvana „Nennolina“, rođena je 15. prosinca 1930. godine u Rimu, a sahranjena je u rimskoj bazilici Svetoga Jeruzalemskog Križa. Hodočasnici iz čitavoga svijeta posjećuju i mole se na njezinu grobu. Njezin je slučaj poznat u mnogim zemljama: nakon užasne liječničke dijagnoze, Nennolina se morala u petoj godini sučeliti s dramatičnim iskustvom amputacije noge. Ona je pred patnjom naslutila kako svatko mora u sebi učiniti ono što nedostaje Kristovim patnjama za spasenje duša.
Govoreći o životu male Nennoline, otac Piersandro Vanzan, teolog iz povjerenstva za njezinu beatifikaciju, rekao je kako je ona mogla ostvariti, za nas neshvatljivo, veliko mistično poistovjećivanje s Raspetim Isusom. Gospodin je uistinu učinio velika djela u svojoj malenoj Nennonili; ona svijetli, ne samo pred Isusom i s Isusom, nego da prosvijetli sve nas – rekao je otac Vanzan.
Osvrnuvši se na njezina pisma, rekao je kako je u petoj godini majci diktirala pisma, koja očituju njezinu duhovnost poistovjećivanja, najprije s malim Isusom, potom s Isusom dječakom, koji skače poput nje, te s trpećim Isusom, s Isusom na križu: kada dostiže vrhunac svojega mističnoga poistovjećivanja – kazao je otac Vanzan.
Na novinarov upit o vrijednosti Nennoline patnje, rekao je kako je 1936. godine, na godišnjicu amputiranja noge, željela da se u kući pripremi veliko slavlje. Moramo – govorila je – proslaviti godišnjicu amputacije jer sam Isusu poklonila nogu“. Kada ju je došla vidjeti njezina tetka, tužna i žalosna, govorila joj je: dijete moje, tko zna kako ćeš bez noge...“ Ona je odgovorila: Moja tete, nisam ja izgubila nogu, nego sam je darovala Isusu.“ To očituje njezinu mirnoću pred patnjom, a to je plod posebne milosti. To nije, ljudski gledajući, nikome moguće. Ova je djevojčica kadra trpjeti i s Isusom sve prikazati Ocu za spas svijeta. To je doista izvanredna milost. Imamo svjedočanstvo njezina ispovjednika, kojemu je, kada ju je došao posjetiti, rekla: „Ležim na rani da osjetim veću bol, tako mogu Isusu prikazati veću bol“. Valja podsjetiti na njezinu želju da bude vječno svjetlo pred svetohraništem. Vječno svjetlo pred Isusom, primjer je koji uvijek daje nama i u čitavome svijetu. Ona je goruća svijeća koja svijetli čitavome svijetu – zaključio je otac Vanzan.