Giorgio la Pira 'sveti gradonačelnik'

Postupak za proglašenje blaženim Giorgia la Pire dobro napreduje. Ne možemo govoriti o vremenu, ali je on u srcu svih – ustvrdio je kardinal Saraiva Martins, pročelnik Zbora za proglašenje svetih, u intervjuu za vatikanski dnevnik 'L'Osservatore Romano', uoči svete mise koju je predvodio u bazilici svetoga Marka u Firenci prigodom 30. obljetnice preminuća i blagoslova njegove nove grobnice. Posmrtni ostaci 'svetoga gradonačelnika' Firence iz gradskoga su groblja, gdje je sahranjen 1977. godine, preneseni u baziliku, gdje je La Pira kao svjetovni dominikanski trećoredac živio s redovnicima. Na zahtjev Zbora za proglašenje svetih, imajući u vidiku postupak za beatifikaciju koji je kardinal Silvio Piovanelli otvorio 1986. godine, njegovi su posmrtni ostaci preneseni u grob u bazilici, a kardinal Ennio Antonelli je 6. svibnja 2005. godine sve dokumente o slugi Božjem dostavio u Rim.
Opravdana je dakle želja ljudi da La Pira što prije bude uzdignut na čast oltara – istaknuo je kardinal Saraiva Martins. Upoznao sam ga kada sam bio sjemeništarac u Rimu. Odmah me je zadivio, potom sam ga uvijek slijedio. Moje je divljenje postajalo sve veće. Za mene je najuzvišeniji uzor laičke svetosti. Razmišljam o njegovoj hrabrosti, nadi, njegovome kršćanskome životu; on se nikada nije bojao javno ispovijedati svoju vjeru – rekao je kardinal. Potom se osvrnuo na njegovo svjedočenje siromaštva, nezainteresiranost za novac, njegov ponos što je siromah među siromasima. Stoga još nije nadmašeno njegovo proročko svjedočenje: ukorijenjeno je u Kristu. Njegova je karizma bila posvuda svjedočiti kršćansku nadu: javnome životu i u svijetu – zaključio je kardinal.
Gorgio La Pira je rođen 1904. godine u Pozzallu, nedaleko Raguse na Siciliji. Doktorirao je u Firenci, gdje je 1934. godine postao profesor Rimskoga prava. S Kristom se susreo u dvadesetoj godini, 1924. je iskusio „prvi sveti Uskrs“. Između 1929. i 1939. godine posvetio se studiju i stupio u kontakt s Katoličkim sveučilištem u Milanu. Posvema se posvećuje Katoličkoj akciji i katoličkoj publicistici, pišući u brojnim časopisima. 1939. godine osniva i uređuje časopis „Načela“, u kojemu, u punom jeku fašizma koji ga je ubrzo zabranio, zastupa kršćanske premise za istinsku demokraciju. 1943. godine potajno izdaje list Sveti Marko, a tajna policija čini sve kako bi ga uhitila. Pobjegavši u Rim, na Lateranskome učilištu, na poticaj Katoličkoga zavoda za društvene djelatnosti, drži predavanja objavljena pod naslovom „Premise politike“. Od 1951. do 1958. godine bio je gradonačelnik Firence, na tu dužnost je ponovno izabran od 1961. do 1965. godine. Ostavio je neizbrisiv trag u savjestima ljudi, a grad je obogatio izvanrednim pothvatima političkoga i socijalnog obilježja. Nastojao je poboljšati životne uvjete u predgrađima; neumorno se borio za radnička prava i potporu siromašnima. Odigrao je važnu ulogu u pisanju talijanskoga Ustava, braneći naravnu vrednotu ljudske osobe i nepovredivost njezinih temeljnih prava. Pred oltarom svetoga Filipa Nerija, u Novoj Crkvi u Rimu, osjetio je poziv da se posvema posvetiti miru. U neobjavljenome pismu iz 1974. godine, koje je 4. studenoga 2007. godine objavio vatikanski dnevnik, piše da mir ovisi o miru u Abrahamovoj obitelji te političkoj, povijesnoj i zemljopisnoj sudbini narodâ koji žive u Svetoj zemlji. U Kremlju, u Sovjetskome Savezu, pred Vrhovnim sovjetom La Pira 1959. godine govori o razoružanju i o vjerskoj slobodi kao bitnom čimbeniku cjelovitoga mirovnoga procesa. U razgovorima s najistaknutijim državnim intelektualcima potiče ih da se oslobode krhotina državnoga ateizma. Glasoviti su njegovi „skupovi za mir i kršćanska civilizacija“ od 1951. do 1956. godine održavani u Firenci, a cilj im je bio potaknuti dijalog između kršćana, Židova i muslimana. Uvijek je radio za opće dobro, nisu ga mogli uvjetovati ni vlast, ni osobni prestiž, niti novac. Molitvom je uvijek poticao civilno i političko zauzimanje, a geslo mu je bilo 'moli i radi'. Gajio je duboku pobožnost prema Presvetome Trojstvu, a o Euharistiji piše: „Čitavo je kršćanstvo u Euharistiji.“ (...). „Tako se izgrađuje Kristovo Tijelo, kršćanski puk, Božji grad, a po njegovu uzoru i čovječji grad. Euharistija organizira puk Gospodnji, podiže grad, narode, države i civilizacije“.