Rosmini i moderno doba

Rosmini je jedan od pet, šest najvećih umova koje je čovječanstvo dalo nakon dugih stoljeća – tako je Alessandro Manzoni definirao Antonija Rosminija, svijetli kršćanski lik devetnaestoga stoljeća, koji je u Novari 18. studenoga proglašen blaženim. Svećenik duboke duhovnosti, filozof, politički teoretičar i plodan pisac, dalekovidni prethodnik crkvenoga života, ljude je pomoću razuma privodio vjeri, a svijetli je uzor poslušnosti Crkvi.
Osvrnuvši se na Rosminijev doprinos Crkvi i katoličkoj misli u razgovoru za našu radio postaju Agostino Giovagnoli, profesor povijesti na katoličkome sveučilištu u Milanu, rekao je kako je Rosmini u Italiji i Europi svijetli lik devetnaestoga stoljeća. Zaista je bio pozoran na svoje vrijeme. U tome smislu izgradio je most - obzirom na svijet koji se naglo i na problematičan način mijenjao – za Crkvu silom odvojenu od države koja se našla pred, po suvremenicima nazvanom, „revolucijom“. Rosmini je dokazao da revolucija – nazovimo je tako – nije bila samo protiv Crkve, nego da je mogla postati prijateljica Crkvi, poglavito vjeri. Njegovo je razmišljanje otvorilo put od velikoga značenja – istaknuo je profesor.
Na upit koja je temeljna tvrdnja u Rosminijevom najpoznatijem djelu „Pet rana Svete Crkve“, kazao je kako je knjiga napisana 1832. godine, a tek je objavljena 1948. Stoga su je svi čitali u političkome kontekstu od te godine. A ustvari je u pozadini ekleziološka tvrdnja, nadahnuta njemačkom ekleziologijom, na kojoj Rosmini zasniva tvrdnje koje ustvari razrješuju Crkvu od posljednjih veza sa „starim režimom“, a ističu njezinu univerzalnost: Crkvu prijateljicu naroda a ne moćnika, jer je ona narodna stvarnost, ne toliko po političkoj srodnosti koliko zbog bitne osjetljivosti s dubokim zahtjevima doba. U tome smislu treba promatrati njegovo uporno zahtijevanje narodnoga liturgijskoga jezika. Zaista, mi gledamo proroka, prethodnika II. vatikanskoga sabora – kazao je profesor.
Na primjedbu kako je Rosmini po dijalogu sličan papi Ratzingeru, rekao je kako je spomenuo izraz 'revolucija', a Benedikt XVI. se ne boji govoriti o kršćanstvu kao revoluciji. To je činio i Rosmini, oslobodio je Crkvu od opasnosti da revoluciju poistovjećuje sa suvremenim svijetom i svime što on donosi sa sobom. Naprotiv, Rosmini je bio kadar shvatiti antropološko pitanje. Njegova je antropologija izvorna, nova, jer nije pesimistička poput prevladavajuće u zastrašenom katolištvu njegova doba. Ona je otvorena, pozitivna, ne niječe istočni grijeh, nego prihvaća neograničene mogućnosti koje milost otvara čovječanstvu. Crkva je prijateljica, prijateljica novosti, vremena, pri tome se ni najmanje ne odriče od kršćanskoga naviještanja, dapače vrjednuje njegove najdublje vidike koje suvremeni svijet često najmanje shvaća – zaključio je profesor Giovagnoli.