Godišnjica smrti sluge Božjega Josipa Stadlera

Na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM spominjemo se godišnjice blažene smrti Sluge Božjega Josipa Stadlera, prvoga Vrhbosanskog nadbiskupa i Utemeljitelja sestara Služavki Maloga Isusa. Ova će godišnjica i ove godine biti obilježena u svim zajednicama sestara Služavki Maloga Isusa, a u sarajevskoj katedrali, gdje počivaju posmrtni ostatci ovoga Sluge Božjega, bit će pontifikalna sveta misa u 10.30, koju će predvoditi vrhbosanski nadbiskup uzoriti gospodin kardinal Vinko Puljić.
Josip Stadler rođen je 24. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu. Rano je ostao siroče, te je kao takav bio primljen najprije u Požeško sirotište, gdje je pohađao školu, zatim u zagrebačko sirotište gdje je pohađao gimnaziju na Gornjem gradu, da bi se kasnije prijavio i bio primljen u sjemenište Zagrebačke nadbiskupije. Stadler je kao talentirani učenik poslan u Rim na studij, gdje je završivši studij i postigavši doktorat bio zaređen za svećenika. Godine 1881. imenovan je Sarajevskim nadbiskupom, ustoličen u Sarajevu u siječnju 1882., te je upravljao ovom nadbiskupijom do svoje blažene smrti, 8. prosinca 1918. Stadlerov je grob mjesto hodočašća mnogih koji časte njegovu uspomenu i utječu se njegovu zagovoru.
Sluga je Božji Josip Stadler kao vrhbosanski nadbiskup osjećao u svom radu i zalaganju Božju blizinu i uzdao se u njegovu pomoć. On je pustio Bogu da ga vodi, dopuštajući da Bog bude velik u svojim silnim djelima. Zato je Stadler uspijevao u svim svojim nastojanjima. Kada je došao u svoju nadbiskupiju, shvatio je svoju zadaću koju mu je Bog povjerio. Ta je zadaća izražena u riječima proroka Izaije: Tješite, tješite narod moj! Vičite mu da mu se ropstvo okonča. Bilo je to vrijeme nakon četiristogodišnje otomanske vladavine na ovim područjima, gdje je narod živio kao bespravna raja, čekajući da mu netko pruži utjehu i pomogne da se uspravi.
Kada je u siječnju 1882. bio na putu za Sarajevo usput je pozdravljao ovu zemlju i njezin puk. U Zenici na dočeku okupljenim je ljudima rekao: Donedavno je u ovoj zemlji zveckalo ubojito oružje, a evo došlo je vrijeme da se mačem znanosti borimo za dobro ovoga puka. To je jedna od utjeha koju je uz Božju pomoć pružio ovoj zemlji. Imao je ideju. Znao je kako će to ostvariti. Znao je da u Crkvi Božjoj ima snaga, redovničkih zajednica čije bi se mladice mogle presaditi na ovo tlo, a kad se prime moći će blagotvorno djelovati. Utjeha će biti tu, a kad narod stane na noge, onda će znati i moći pomoći sam sebi.
Isusovci u Travniku, a zatim u Sarajevu izvode naraštaje utjehe. Sestre raznih družbi po cijeloj Bosni, a u srcu ove zemlje začela se posebna mladica, služavke siromašnih, čija će karizma biti u davanju utjehe siromasima, starim i nemoćnim osobama, siročadi. Njihove su suze zavrijedile da ih netko obriše, zato što se Bog poistovjetio s njima, pa ih kao janjce uzima u naručje i daje u Egipat, Betlehem, Josipovac ... kako su se sve ono zvale kuće utjehe Stadlerovih sestara Služavki Maloga Isusa.
Trebalo je pružiti i utjehu vjere, poučiti i miriti zavađene, ukazivati na mane krštenih, tražiti opravdanje poziva i svjedočanstvo onih koji su bili pozvani u svećenički i redovnički stalež. Zato dovikuje: Ne pravite od kuće Božje spilju razbojničku. Na početku svoje službe u Bosni i Hercegovini Stadler ovako opisuje stanje u Nadbiskupiji: „Prije nego sam došao u Bosnu, skoro nigdje u crkvi nije bilo tabernakula i ispovjedaonice; mnogi su umirali bez popudbine. No, iako sam izdao strogu naredbu da se to odmah nabavi, a svi su znali da ću doći u ovu ili onu župu, a ipak bih tu i tamo nalazio neku župu gdje se Presveto ne čuva. U Bosni ima mjesta u kojima raštrkano živi 100 ili čak 200 katolika kojima kroz čitavu godinu ne dođe nijedan svećenik, ili dođe samo jednom ili dva puta u godini. Gotovo svi u tim mjestima umiru bez sakramenata, a svi žive u najvećoj ignoranciji; čak sam čuo da zbog ove ignorancije neka djeca umiru bez krštenja. Svugdje je veliki nered. Za vrijeme svete mise gotovo svugdje se glasno priča, također i onda kad sam ja imao svetu misu. U jednoj su crkvi (možda najveća u Bosni) za vrijeme mise ljudi jeli voće, tako da je cijelo tlo bilo prekriveno ostacima toga voća, pa sam kod dijeljenja svete krizme jedva mogao načiniti korak a da ne stanem na njih. A ta je crkva samostanska. Nakon adoracije 'post prandium' zadržao sam sve franjevce u crkvi koja je izgledala kao 'custodia pomorum' (kuća trgovačka) te sam ih prilično oštro ukorio jer su 'templum Dei fecerunt in pomorum custodiam' (hram Božji u kuću trgovačku), te sam zapovjedio bogoslovima (kojih je više bilo u ovom samostanu) da sutradan (ovdje je krizma bila dva dana; bilo je preko 1200 krizmanika) na vratima drže stražu i da svakog izbace iz crkve koji se drzne unutra jesti voće. Sljedećega dana nitko nije jeo. Svugdje vlada takva ignorancija da su u mnogim župama dolazili ljudi sa sela i tražili od mene da im dadnem dozvolu kako bi se oženili po drugi put jer su njihove žene postale loše“.
Godišnjice smrti Sluge Božjega nadbiskupa Stadlera slavimo u vrijeme Došašća. Došašće je vrijeme čežnje, i to čežnje za izgubljenim domom u kući Oca našega. To je zov povratka u kuću Očevu, kamo je Sluga Božji Josip Stadler želio privesti mnoge. On kao da i nama danas dovikuje: Što čekaš? Zar nećeš dopustiti da ti Bog svrati? Vjerujmo u Boga, ali i u sebe da ćemo smoći snage i odvažiti se na taj veliki povratak u dom svoga nebeskoga Oca. Domovina je tamo gdje je dom, a dom je najbolje mjesto za došašće pravoga života.