2007-12-05 18:31:05

Razumu je potrebna nada


U javnome mnijenju se i nadalje raspravlja o Papinoj novoj enciklici koja je izazvala veliku radoznalost kod vjernika i laika, a u dnevnicima se svakodnevno susreću komentari novinara, teologa i crkvenih dostojanstvenika. Biskup Giampaolo Crepaldi, tajnik Papinskoga vijeća „Justitia et pax“ rekao je kako ovo nije izrazito socijalna enciklika, no budući da je socijalni nauk Crkve sastavnica kršćanske poruke, Benedikt XVI. dokazuje kako kršćanska nada iznutra obnavlja male i velike nade našega zemaljskoga života, ističe djelotvornost kršćanske nade koja je poput spasenja zajednička. Tako enciklika osvjetljava naše djelovanje u svijetu „potičući nas da zdušno sudjelujemo u izgradnji grada“. Iako se kršćanska nada ne može svesti na jednostavne nade, ona je ipak prava nada za svijet. Enciklika nas poziva na „proširenje nade“ – istaknuo je biskup.
U prvoj enciklici 'Bog je ljubav' kao u brojnim drugim okolnostima Benedikt XVI. je govorio o potrebi „širenja razuma“. Budući se razum ne može sam proširiti, potrebne su mu vjera i nada. S enciklikom „Spašeni u nadi“, Papa obogaćuje i upotpunjuje svoju poduku o tim stožernim točkama: proširenje razuma zahtijeva proširenu nadu. Napredak čovječanstva – kaže Papa – mora biti materijalni i moralni, jer samo je u slobodi moguć ljudski život. Ljudsko društvo bez slobode je pakao, a oko sebe stvara samo očajno uništavanje. Kako bi društvo bilo slobodno razum mora biti sposoban volji pokazati put. Razum to ne može učiniti ako se ne nadvisi, odnosno ako ga nada ne oslobodi. Naprotiv, modernost je često smatrala kako može uspostaviti „ljudsko kraljevstvo“ oslobađajući čovjeka od uvjetovanosti pomoću znanosti i tehnike ili politikom kadrom ostvariti savršenstvo. Tako se nadu ograničilo na mogućnosti razuma. Tako se moglo desiti – primjećuje Sveti Otac – da Marx ništa nije mogao napisati o komunističkome društvu, a Lenjin se morao uvjeriti kako u učiteljevim spisima nema uputa kako ići naprijed. Razlog namjernoga prešućivanja je u tome što bi se takvo društvo moglo ostvariti bez ljudske volje i što u njemu ne bi bila potrebna ljudska sloboda. Čini se da ni ideologiji napretka povjerenoga isključivo znanosti i tehnologiji ne bi bila potrebna ljudska sloboda. Sužavanje nade dakle prouzrokuje atrofiju razuma, a to je uvijek pomanjkanje slobode. Benedikt XVI. poziva na autokritiku, uključujući i moderno kršćanstvo jer se, poneseno znanstvenim postignućima u postupnom uređivanju svijeta, najvećim dijelom usredotočilo na pojedinca i njegovo spasenje. To je suzilo obzor njegove nade – istaknuo je biskup Crepaldi.
Govoreći o kršćanskoj nadi, biskup je istaknuo kako Benedikt XVI. često govori o nadi koja prosvjetljuje naše djelovanje u svijetu. Blažen narod čiji je Bog Gospodin – govori 144. psalam. Blažen život živi se u narodu, a narod je blažen po svome Gospodinu. U odnos s Bogom stupa se po Kristu, koji je umro za sve, stoga nema samotnoga kršćanstva. Iz nade potječe borba za pravdu i odgovornost za druge. Papa to tumači slikom krčenja šume o čemu govori sveti Bernard iz Clairvauxa. Redovnici su krčili šumu ali su prije očistili svoje duše, a čišćenje šume od trnja kako bi se mogla održavati – što je simbol našega djelovanja u društvu – ide zajedno s čišćenjem vlastitoga srca od oholosti. Nema dakle oprečnosti između Božje nade koja je u nama i zauzimanja za druge, dapače prava se snaga nalazi u nadi. Sveti Otac to potvrđuje primjerom vijetnamskoga kardinala Van Thuana. Nada je učinila da kardinal tijekom dugih godina zatvora nikad nije bio sam. Tijekom trinaestogodišnjega zatvora u stanju naizgled posvemašnjega očaja – piše Benedikt XVI. – slušanje Boga i mogućnost da mu govori za njega su bili rastuća snaga nade, koja mu je nakon oslobađanja omogućila da za ljude u čitavome svijetu postane svjedok nade. Ne moli se protiv drugoga, a molitva je nutarnje čišćenje koje nas pripravlja za Boga i za druge. Enciklika osvjetljava čitavi razvojni proces modernoga čovjeka, u njegovoj naprasitoj želji da svijet izgradi bez Boga. Svijet bez Boga je svijet bez nade: tko ne poznaje Boga, premda ima brojne nade, zapravo nema nade – piše Benedikt XVI. Nada dakle pojašnjava koji je glavni problem naše civilizacije. Znanost i tehnika napreduju zahvaljujući stečevini, ali moralna sloboda kadra voditi znanost i tehniku nema uporište u stečevini nego je svaki naraštaj i svaka osoba moraju stalno pridobivati. Čak i najbolje strukture funkcioniraju na temelju slobodnoga moralnog uvjerenja, ali ono nije „samobitno“. Upravo stoga čovjek „ne može biti otkupljen izvana“ nego mu je potrebna nada – zaključio je biskup Crepaldi.







All the contents on this site are copyrighted ©.