2007-12-05 18:29:20

Papina kateheza na općoj audijenciji 5. prosinca 2007.


Papa Benedikt XVI. danas se na općoj audijenciji, pred brojnim hodočasnicima u dvorani Pavla VI., osvrnuo na lik i djelo biskupa Akvileje svetog Kromacija iz četvrtog stoljeća.
Biskup što ga danas predstavljamo, sveti Kromacije, službu je obnašao u drevnoj akvilejskoj Crkvi, snažnim središtem kršćanskoga života smještenom u Desetoj pokrajini Rimskoga Carstva, koja se nazivala Venetia et Histria. Godine 388., kad je Kromacije došao na biskupsku stolicu toga grada, mjesna kršćanska zajednica već je bila proživjela slavnu povijest vjernosti Evanđelju. Između polovice trećeg i prvih godina četvrtog stoljeća progoni pod Decijem, Valerijanom i Dioklecijanom odnijeli su veliki broj mučenika. Usto, Crkva u Akvileji morala se, poput tolikih drugih Crkava toga doba, suočiti s prijetnjom arijevskoga krivovjerja. Sam Atanazije – stjegonoša nicejskoga pravovjerja, kojega su arijevci otjerali u progonstvo – na neko se vrijeme sklonio u Akvileju. Pod vodstvom svojih biskupa, kršćanska se zajednica oduprla napadima krivovjerja i učvrstila svoje prianjanje uz katoličku vjeru kazao je papa Benedikt XVI.
U rujnu 381. u Akvileji je održana sinoda na koju je došlo 35 biskupa s obala Afrike, iz Rodanske nizine i iz cijele Desete pokrajine. Svrha je sinode bilo slabljenje posljednjih ostataka arijevstva na Zapadu. Na tom je saboru sudjelovao i prezbiter Kromacije kao savjetnik akvilejskoga biskupa Valerijana. Godine oko sinode iz 381. predstavljaju "zlatno doba" akvilejske zajednice. Sveti Jeronim, koji je podrijetlom bio iz Dalmacije, te Rufin iz Concodrije s nostalgijom se sjećaju svoga boravka u Akvileji (370.-373.), u tom svojevrsnom teološkom cenakulu za koji Jeronim kaže da je tamquam chorus beatorum, "poput zbora blaženika". U tom cenakulu – koji u ponečemu podsjeća na iskustvo zajedničkog života što su ga započeli Euzebije Verčelski ili Augustin – odgajaju se najpoznatije osobnosti Crkve sjevernoga Jadrana.
No, već je u svojoj obitelji Kromacije naučio poznavati i ljubiti Krista. Govori nam o tome s osobitim divljenjem sam Jeronim koji Kromacijevu majku uspoređuje s proročicom Anom, njegove dvije sestre s mudrim djevicama iz evanđeoske prispodobe, a Kromacija i njegova brata Euzebija s mladim Samuelom. O Kromaciju i o Euzebiju Jeronim piše i ovo: "Blaženi Kromacije i sveti Euzebije bili su braća po krvnoj vezi, a ne manje i po zajedničkim idealima» nastavio je nadalje Sveti Otac.
Kromacije se rodio u Akvileji oko 345. Zaređen je za đakona a potom i za prezbitera; na koncu je izabran i za pastira te Crkve (388. godine). Primivši biskupsko posvećenje od biskupa Ambrozija, odvažno se i odlučno posvetio tome izuzetno velikom zadatku zbog veličine teritorija koji mu je povjeren na pastoralnu brigu: crkvena jurisdikcija Akvileje širila se današnjim područjima Švicarske, Bavarske, Austrije i Slovenije, dosežući sve do Mađarske. Koliko je Kromacije bio poznat i cijenjen u Crkvi svoga doba, može posvjedočiti događaj iz života svetoga Ivana Zlatoustoga. Kad je taj carigradski biskup bio prognan iz svoga grada, napisao je tri pisma onima koje je držao najvažnijim biskupima Zapada, da bi ih zamolio za pomoć kod careva: jedno je pismo napisao rimskom biskupu, drugo milanskome biskupu, a treće upravo Kromaciju, akvilejskome biskupu. I za njega su to bila teška vremena zbog nesigurne političke situacije. Kromacije je najvjerojatnije umro u progonstvu, u Gradu, dok je nastojao pobjeći pljačkaškim napadima barbara, iste 407. godine kad je umro i Zlatousti istaknuo je Papa.
Kromacije je bio mudar učitelj i revan pastir. Njegovo prvo i glavno nastojanje bilo je oko slušanja Riječi, kako bi mogao postati njezinim navjestiteljem: u svome naučavanjU on uvijek polazi od Božje Riječi i k njoj se vraća. Neke su mu teme bile osobito drage: ponajprije trojstveno otajstvo, koje on promatra u njegovoj objavi kroz čitavu povijest spasenja. Potom je tu tema Duha Svetoga: Kromacije neprestano podsjeća vjernike na prisutnost i djelovanje treće osobe Presvetoga Trojstva u životu Crkve. No, osobitom ustrajnošću ovaj sveti biskup vraća se otajstvu Krista. Utjelovljena Riječ pravi je Bog i pravi čovjek: uzeo je ljudskost u cijelosti kako bi joj poklonio svoje božanstvo. Ove istine, koje je naglašavao i u sukobu protiv arijevaca, dovest će pedesetak godina kasnije do definicije kalcedonske dogme. Snažan naglasak na ljudskoj naravi Kristovoj Kromacija dovodi do toga da govori o Djevici Mariji. Njegov je mariološki nauk jasan i precizan. Njemu dugujemo neke dojmljive opise Blažene Djevice: Marija je "evanđeoska djevica sposobna prihvatiti Boga"; ona je "bezgrešna i neokaljana ovčica", koja je rodila "jaganjca ovijena u grimiz". Akvilejski biskup često stavlja Djevicu u suodnos s Crkvom: obje su, doista, "djevice" i "majke» naglasio je papa Benedikt XVI.
Donosimo konačno, na kraju ovih razmišljanja, Kromacijev nagovor koji je i danas savršeno aktualan: "Molimo Gospodina svim srcem i svom vjerom – preporučuje biskup Akvileje u jednoj svojoj propovijedi – molimo ga da nas oslobodi od svakog upada neprijatelja, od svakoga straha od protivnika. Neka ne gleda naše zasluge, nego svoje milosrđe, on koji se i u prošlosti dostojao osloboditi sinove Izraelove ne po njihovim zaslugama, nego po svome milosrđu. Neka nas zaštiti uobičajenom milosrdnom ljubavlju, te u nama izvede ono što je sveti Mojsije rekao sinovima Izraelovim: Gospodin će se boriti za vas, a vi ćete ostati u tišini. On je taj koji se bori, on je taj koji donosi pobjedu... A kako bi se udostojao da to učini, moramo moliti što je više moguće. On sam doista kaže po ustima proroka: Zazovi me u dan nevolje; ja ću te osloboditi, a ti ćeš mi dati slavu" – ovim riječima završio je svoju katehezu Sveti Otac.







All the contents on this site are copyrighted ©.