Papina kateheza na općoj audijenciji 5. prosinca 2007.
Papa Benedikt XVI. danas se na općoj audijenciji, pred brojnim hodočasnicima u dvorani
Pavla VI., osvrnuo na lik i djelo biskupa Akvileje svetog Kromacija iz četvrtog stoljeća. Biskup
što ga danas predstavljamo, sveti Kromacije, službu je obnašao u drevnoj akvilejskoj
Crkvi, snažnim središtem kršćanskoga života smještenom u Desetoj pokrajini Rimskoga
Carstva, koja se nazivala Venetia et Histria. Godine 388., kad je Kromacije došao
na biskupsku stolicu toga grada, mjesna kršćanska zajednica već je bila proživjela
slavnu povijest vjernosti Evanđelju. Između polovice trećeg i prvih godina četvrtog
stoljeća progoni pod Decijem, Valerijanom i Dioklecijanom odnijeli su veliki broj
mučenika. Usto, Crkva u Akvileji morala se, poput tolikih drugih Crkava toga doba,
suočiti s prijetnjom arijevskoga krivovjerja. Sam Atanazije – stjegonoša nicejskoga
pravovjerja, kojega su arijevci otjerali u progonstvo – na neko se vrijeme sklonio
u Akvileju. Pod vodstvom svojih biskupa, kršćanska se zajednica oduprla napadima krivovjerja
i učvrstila svoje prianjanje uz katoličku vjeru kazao je papa Benedikt XVI. U rujnu
381. u Akvileji je održana sinoda na koju je došlo 35 biskupa s obala Afrike, iz Rodanske
nizine i iz cijele Desete pokrajine. Svrha je sinode bilo slabljenje posljednjih ostataka
arijevstva na Zapadu. Na tom je saboru sudjelovao i prezbiter Kromacije kao savjetnik
akvilejskoga biskupa Valerijana. Godine oko sinode iz 381. predstavljaju "zlatno doba"
akvilejske zajednice. Sveti Jeronim, koji je podrijetlom bio iz Dalmacije, te Rufin
iz Concodrije s nostalgijom se sjećaju svoga boravka u Akvileji (370.-373.), u tom
svojevrsnom teološkom cenakulu za koji Jeronim kaže da je tamquam chorus beatorum,
"poput zbora blaženika". U tom cenakulu – koji u ponečemu podsjeća na iskustvo zajedničkog
života što su ga započeli Euzebije Verčelski ili Augustin – odgajaju se najpoznatije
osobnosti Crkve sjevernoga Jadrana. No, već je u svojoj obitelji Kromacije naučio
poznavati i ljubiti Krista. Govori nam o tome s osobitim divljenjem sam Jeronim koji
Kromacijevu majku uspoređuje s proročicom Anom, njegove dvije sestre s mudrim djevicama
iz evanđeoske prispodobe, a Kromacija i njegova brata Euzebija s mladim Samuelom.
O Kromaciju i o Euzebiju Jeronim piše i ovo: "Blaženi Kromacije i sveti Euzebije bili
su braća po krvnoj vezi, a ne manje i po zajedničkim idealima» nastavio je nadalje
Sveti Otac. Kromacije se rodio u Akvileji oko 345. Zaređen je za đakona a potom
i za prezbitera; na koncu je izabran i za pastira te Crkve (388. godine). Primivši
biskupsko posvećenje od biskupa Ambrozija, odvažno se i odlučno posvetio tome izuzetno
velikom zadatku zbog veličine teritorija koji mu je povjeren na pastoralnu brigu:
crkvena jurisdikcija Akvileje širila se današnjim područjima Švicarske, Bavarske,
Austrije i Slovenije, dosežući sve do Mađarske. Koliko je Kromacije bio poznat i cijenjen
u Crkvi svoga doba, može posvjedočiti događaj iz života svetoga Ivana Zlatoustoga.
Kad je taj carigradski biskup bio prognan iz svoga grada, napisao je tri pisma onima
koje je držao najvažnijim biskupima Zapada, da bi ih zamolio za pomoć kod careva:
jedno je pismo napisao rimskom biskupu, drugo milanskome biskupu, a treće upravo Kromaciju,
akvilejskome biskupu. I za njega su to bila teška vremena zbog nesigurne političke
situacije. Kromacije je najvjerojatnije umro u progonstvu, u Gradu, dok je nastojao
pobjeći pljačkaškim napadima barbara, iste 407. godine kad je umro i Zlatousti istaknuo
je Papa. Kromacije je bio mudar učitelj i revan pastir. Njegovo prvo i glavno nastojanje
bilo je oko slušanja Riječi, kako bi mogao postati njezinim navjestiteljem: u svome
naučavanjU on uvijek polazi od Božje Riječi i k njoj se vraća. Neke su mu teme bile
osobito drage: ponajprije trojstveno otajstvo, koje on promatra u njegovoj objavi
kroz čitavu povijest spasenja. Potom je tu tema Duha Svetoga: Kromacije neprestano
podsjeća vjernike na prisutnost i djelovanje treće osobe Presvetoga Trojstva u životu
Crkve. No, osobitom ustrajnošću ovaj sveti biskup vraća se otajstvu Krista. Utjelovljena
Riječ pravi je Bog i pravi čovjek: uzeo je ljudskost u cijelosti kako bi joj poklonio
svoje božanstvo. Ove istine, koje je naglašavao i u sukobu protiv arijevaca, dovest
će pedesetak godina kasnije do definicije kalcedonske dogme. Snažan naglasak na ljudskoj
naravi Kristovoj Kromacija dovodi do toga da govori o Djevici Mariji. Njegov je mariološki
nauk jasan i precizan. Njemu dugujemo neke dojmljive opise Blažene Djevice: Marija
je "evanđeoska djevica sposobna prihvatiti Boga"; ona je "bezgrešna i neokaljana ovčica",
koja je rodila "jaganjca ovijena u grimiz". Akvilejski biskup često stavlja Djevicu
u suodnos s Crkvom: obje su, doista, "djevice" i "majke» naglasio je papa Benedikt
XVI. Donosimo konačno, na kraju ovih razmišljanja, Kromacijev nagovor koji je
i danas savršeno aktualan: "Molimo Gospodina svim srcem i svom vjerom – preporučuje
biskup Akvileje u jednoj svojoj propovijedi – molimo ga da nas oslobodi od svakog
upada neprijatelja, od svakoga straha od protivnika. Neka ne gleda naše zasluge, nego
svoje milosrđe, on koji se i u prošlosti dostojao osloboditi sinove Izraelove ne po
njihovim zaslugama, nego po svome milosrđu. Neka nas zaštiti uobičajenom milosrdnom
ljubavlju, te u nama izvede ono što je sveti Mojsije rekao sinovima Izraelovim: Gospodin
će se boriti za vas, a vi ćete ostati u tišini. On je taj koji se bori, on je taj
koji donosi pobjedu... A kako bi se udostojao da to učini, moramo moliti što je više
moguće. On sam doista kaže po ustima proroka: Zazovi me u dan nevolje; ja ću te osloboditi,
a ti ćeš mi dati slavu" – ovim riječima završio je svoju katehezu Sveti Otac.