Otac Lombardi o novoj enciklici

Otac Federico Lombardi, glavni ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice i Vatikanskoga Radija, u razgovoru za našu radio postaju komentirao je jučer predstavljenu Papinu encikliku „U nadi spašeni“.
Pred patnjom i tamom sadašnjosti, kako bi s pouzdanjem hodili prema cilju treba nam pouzdana i „sadržajna“ nada, koja nije sazdana samo od praznih riječi i čisto subjektivnoga držanja: nada koja zaista mijenja naš život. Ta je nada darovana onome tko vjeruje u Boga-Ljubav. Nada čiji je cilj uroniti nas u Njegovu beskonačnu ljubav, da ju prigrlimo i da budemo prigrljeni, ne kao pojedinci nego zajedno u susretu koji će, neovisno o svim besmislicama i nepravdama svjetske povijesti, uspostaviti pravdu, život i spasenje.Posvećujući encikliku nadi, Benedikt XVI. se oštroumno sučeljava s jednim od najhitnijih i dramatičnijih problema našega vremena, ne gubi se u lakom opisivanju raširenoga očaja u svijetu, nego se ponizno i odvažno sučeljava s dugim nizom teških upita – od kojih ne bježi nego ih dapače traži – kako bi upite i sumnje suvremenoga čovjeka izravno suočio s odgovorima vjere. Je li kršćanska nada isprazna, čisto subjektivna? Ima li smisla govoriti o vječnome životu? Zar te riječi ne pobuđuju vječnu dosadu i kršćanina zatvaraju u otklonjiv individualizam? Udaljuje li nada čovjeka od zauzetosti u svijetu i odgovornosti da se bori kako bi ga već sada snagom razuma i znanosti pretvorio u kraljevstvo veće pravde i slobode? – zapitao je otac Lombardi.
Papa iskreće te upite pokazujući pravu narav kršćanske nade, predstavljajući je utjelovljenu u stvarnome životu svijetlih likova mučenika i svjedoka raznih razdoblja crkvene povijesti sve do danas. Osim toga, Papa je uvjeren da odbacivanje vjere i kršćanske nade – u konačnici odbacivanje Boga – na koncu vodi čovjeka da izgubi samoga sebe. To je Kant izrekao riječima „kraljevstvo samoga čovjeka“ rasplinjuje se u „izopačenom svršetku svih stvari“. Ali razmišljanje Benedikta XVI. nije čisto negativna kritika, nego se, po tko zna koji put, stavlja u dijalošku perspektivu, uzajamne potpore između razuma i vjere. Papa ističe potrebu autokritike modernoga doba u dijalogu s kršćanstvom i njegovim poimanjem nade. U tome dijalogu kršćani moraju ponovno naučiti u čemu se zaista sastoji njihova nada, što mogu ponuditi svijetu i što naprotiv ne mogu ponuditi. Potrebno je da se u autokritiku modernoga društva uklopi i autokritika modernoga kršćanstva, koje uvijek iznova počevši od vlastitih korijena mora sebe shvaćati – rekao je otac Lombardi.
Često smo se divili „priznavanju krivnje“ u govorima prethodnih papa; ovdje vjerojatno imamo „moj grijeh“ svojstven ovome pontifikatu u kojemu se pastoralna i kulturna dimenzija duboku ujedinjuju. Ali kako bi kršćani ponovno naučili što imaju ponuditi svijetu – kako je Benedikt XVI. već rekao u prvoj enciklici – moraju krenuti od Boga, ne bilo kojega Boga, nego od Boga koji nam je došao ususret i u Kristu se objavio kao ljubav. Pouzdanje u tu Ljubav – nastavlja Sveti Otac – hrani molitvu željom koja širi srce; podupire djelatnu i zauzetu nadu, koja zna i želi promijeniti svijet upravo jer cilja da ga nadiđe; stječe snagu podnositi patnje i otkriti im smisao, pa i onda kada su nepravedne – naglasio je otac Lombardi
U konačnici – primijetio je otac Lombardi – to pouzdanje omogućuje sučeliti se s velikim izazovom vjere i nade, to jest s užasnim problemom zla u svijetu, uporištem modernoga ateizma. Upravo ovdje, bez kompromisa i bojazni, Papin govor dolazi do „posljednjih stvari“, do pitanja „što nakon ovoga života?“ do čistilišta, do pakla, do posljednjega suda. Posljednji sud ne samo za pojedinca, nego za sve. Taj sud snažno poziva na odgovornost, ali također uspostavlja punu i konačnu pravdu i uranja je u viđenje Ljubavi. Na taj sud ne treba dakle gledati sa strahom nego s pouzdanjem. Unatoč duhovnoj finoći i kulturnome bogatstvu kako bi se obuhvatila pitanja i duboke težnje današnjega čovjeka, ne može se nijekati kako je riječ o zbunjujućem govoru za današnji mentalitet zatvoren u zemaljski obzor, kakav ima većina naših suvremenika. To je upravo ono najvažnije što kršćani mogu njima ponuditi, a to je ono najljepše. Stoga smo zahvalni Benediktu XVI. što nas je još jednom odlučno i ljubazno, s duhovnom strogoćom i jakošću, ponovno vratio bitnim pitanjima kršćanske ponude čovjeku i svijetu; često smo u opasnosti da zaboravimo ta pitanja o kojima ovisi naš način života i hoda u svijetu – zaključio je otac Lombardi.