Komentari na novu Papinu encikliku

Nova Papina enciklika „U nadi spašeni“ diljem svijeta izazvala je zanimanje i komentare. Središnje mjesto i u ovoj enciklici zauzima riječ Božja . Tijekom mise za početak pontifikata, 24. travnja 2005. godine, Benedikt XVI. jasno je rekao: Moj pravi program upravljanja nije vršiti svoju volju, provoditi svoje ideje, nego s cijelom Crkvom slušati riječ i volju Gospodnju i prepustiti se da me On vodi, tako da On sam vodi Crkvu u ovome povijesnome trenutku.
Riječ koju Sveti Otac stavlja u središte nove enciklike uzeta je iz poslanice Rimljanima “u nadi smo spašeni“. Benedikt XVI. piše „s našim snagama ne možemo sagraditi kraljevstvo Božje... Kraljevstvo je dar... A ne možemo s našim djelima zaslužiti nebo. Ono je uvijek više od onoga što zaslužujemo, isto kao što nije naša zasluga da nas Bog ljubi, nego je uvijek dar. Ipak – dodaje Sveti Otac – naše djelovanje nije bezvrijedno pred Bogom... Sebe i svijet možemo otvoriti Božjem ulasku: istini, ljubavi i dobru. A to su upravo učinili sveci koji su kao Božji suradnici pridonijeli spasenju svijeta.
A ipak čovjek često nastoji sam sebe spasiti: Papa ne citira samo velike ideologije koje su apsolutizirale sad slobodu, sad pravdu, ili idolatriju tehničko-znanstvenoga napretka koji čovjeku obećava gospodstvo nad prirodom, nego ide još dublje. Čovjek u dubini svoje duše želi samo jednu stvar, a to je sreća: iako ne zna što je, ipak zna da mora postojati, i osjeća da ga ona nosi. U tome dakle znanju i neznanju, u tome „učenom neznanju“, čovjek ima brojne nade, a ponekad može izgledati da ga jedna od tih nada posve usrećuje. Ali kad ju dosegne, onda se jasno očituje da to u stvarnosti nije sve: pokazuje se očitim da ga samo nešto beskonačno može zadovoljiti. Čovjek je – piše Benedikt XVI. – stvoren za uzvišeniju stvarnost – za Boga, da ga Bog ispuni. Ta velika nada, dakle, može biti samo Bog, a mi je sami ne možemo doseći.
A čovjek katkada želi graditi „Božje kraljevstvo ostvareno bez Boga“, savršenu ljudsku zajednicu koja bi prevladala sve ovisnosti i dosegla savršenu slobodu, ali ta nada sve više izmiče pred krhkošću naše stvarnosti. I tako se pojavljuje strah. Strah da izgubimo ono što učvršćuje naše nade. Čovjek koji ima puno bogova, a nema Boga, nalazi se u „mračnome svijetu“ i pred „tajanstvenom budućnošću“.
Papa tvrdi: sami sebi ne možemo dati nadu. Prava velika nada, koja odolijeva unatoč svim razočaranjima, može biti samo Bog koji nas je ljubio i sada nas ljubi do kraja. Samo nas odnos s tom apsolutnom i sigurnom ljubavlju spašava, ma što se desilo. Jer nas ništa i nitko ne može odijeliti od Božje ljubavi, objavljene u Kristu. Stoga Benedikt XVI. kao prvoga svjedoka nade, uzora za sve, spominje afričku ropkinju Giuseppinu Bakhitu: slabu, bez moći i bogatstva, sa 144 ožiljka rana koje su joj zadali njezini poglavari. Sama sebi nije mogla dati ništa. Kada je srela Isusa, Gospodina gospodara“, toliko je nadom bila siromašna da je mogla biti ispunjena Njegovom ljubavlju. Ivan Pavao II. je svetom proglasio tu nepoznatu afričku ropkinju oslobođenu po Božjoj ljubavi. Nada nam se pred drugim teološkim krepostima čini malenom – govorio je Charles Péguy – ali ustvari ona sa sobom upravo vuče vjeru i ljubav.
Kardinal Albert Vanhoye je tijekom predstavljanja enciklike istaknuo kako nada daje poticaj, polet koji ne može dati ni vjera ni ljubav, jer ljubav bez nade biva malo sputana, a vjera apstraktna. Vjera naprotiv s nadom stječe svoju čvrstoću, a naša vjera postaje živa i ako ima nade naći ljubav, onda je ona djelotvorna i preobražava svijet – kazao je kardinal i dodao kako je enciklika namijenjena svima. Riječ je o velikoj katehezi o nadi. Jasno je da je Sveti Otac, pišući ovu encikliku, mislio na ljude s mlakom vjerom i nevjernike koje vjera može privući kada shvate ljepotu kršćanske nade. Osvrnuvši se na autokritiku o kojoj govori Sveti Otac, kardinal je rekao kako je jasno o kakvoj je autokritici riječ; svatko se mora zapitati kakva je njegova nada: individualistička ili je zaista sjedinjena s ljubavlju. Osnovna postavka enciklike je: kršćanska nada nije individualistička, ona je zajednička, to je nada za druge koja potiče na sudjelovanje u tuđoj patnji te da se u nju unese veličanstveni doprinos kršćanske nade – zaključio je kardinal Vanhoye.
Enciklika je na razmišljanje i upite potaknula i one koji su zadojeni laičkim idejama. Komentirajući encikliku za našu radio postaju Giuliano Ferrara, glavni urednik dnevnika 'Il foglio', kazao je kako mu se čini da Papa polazi od činjenice modernoga svijeta koji nema nade nego očekuje, a to je različito od nade: očekivanje od života, očekivanje dobroga zdravlja, očekivanje blagostanja. Na mjesto nade stavili smo neku vrstu predviđanja, ali se ne može živjeti od predviđanja. Ovaj život, koji kršćani veoma dobro poznaju – jer je riječ o teološkoj kreposti – zove se nada, upravo je to ono što je potrebno modernome svijetu koji osjeća nedostatak nade. Papa je dobronamjerno i bratski napao srce modernih na njihovu području, gdje žele vjerovati, nadati se i ljubiti više, a naprotiv uspijevaju manje.
Na primjedbu kako kršćanska nada postaje mogućnost ljudskoga otkupljenja što velike revolucije, poglavito francuska i marksistička, ne nude, kazao je kako je enciklika genijalna. Čini mi se da je temeljno mjesto kada kaže: kako ste mogli misliti da je neka društvena struktura kadra riješiti problem dobra, a ljudska sloboda odolijeva i uvijek će odolijevati, ona će u biti uvijek birati između dobra i zla. Kritika Marxovu marksizmu, koji Papa cijeni jer u tančine shvaća snagu njegova analitičkoga suda – kako sam kaže – odnosi se na činjenicu što je vjerovao da bi gospodarske strukture mogle riješiti problem dobra, općega dobra, a to je materijalistička zabluda. Ta kritika najveće i najužasnije ideologije našega doba apsolutno je umjesna i pravedna u očima svakoga tko nije opterećen predrasudama – istaknuo je Ferrara.
Na upit kako će svijet prihvatiti Papin poziv na autokritiku, rekao je kako će, s jedne strane, biti prihvaćen blagonaklono ili s malo negodovanja, s druge pak će biti prihvaćen kao tajanstveni upad snažne misli, koja se odnosi na nas, koja govori o muci života. Ovo je nečuven poziv i stoga je znak čvrsto utemeljen na racionalnom i filozofskom kršćanskom obilježju: to je poziv na ispravan život, na dobar život, na osnovne osjećaje ukorijenjene u životu koji ima smisao – zaključio je Giuliano Ferrara.