Danas započinje došašće, vrijeme iščekivanja i božićne pripreme. U razgovoru za našu
radio postaju kardinal Francis Arinze, pročelnik Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu
stegu, za naše je slušatelje govorio o značenju došašća. Došašće je vrijeme pripreme
za svetkovinu rođenja Gospodina našega Isusa Krista. Tijekom došašća razmišljamo o
utjelovljenju Sina božjega, njegovome dolasku među ljude, sjećajući se prvoga Kristova
dolaska duh se okreće prema drugom Kristovu dolasku na svršetku vremena, na svršetku
svijeta. Došašće je prije svega priprava za Božić, započinje prvom Večernjom u subotu
i završava se na Badnji dan. Tijekom došašća Crkva razmatra otajstvo Sina Božjega,
koji po utjelovljenju ulazi u našu povijest, a iz ljubavi prema nama i poradi našega
spasenja sišao je s nebesa. To je središte došašća, sve ostalo su pojedinosti – istaknuo
je kardinal. Na upit našega novinara što nam Crkva želi poručiti u došašću, kazao
je kako Sin Božji poradi spasenja ljudskoga roda ulazi u ljudsku povijest, utjelovljuje
se u krilu Blažene Djevice Marije, a Crkva svima predlaže proroka Izaiju, njegovo
proroštvo o Djevici, koja će začeti i svima nama podariti sina, Otkupitelja. Sve je
dakle usredotočeno na utjelovljenje. Malo pomalo kako se bliži Božić, već u božićnoj
osmini, dakle od 17. prosinca, Liturgija sve više ističe utjelovljenje, poglavito
u O-antifonama Večernjih: prvi dan „O mudrosti“; drugi „O Adonaju, svjetlo izraelskoga
naroda; treći, O korijene Jesejev, ključu Davidov; O Istoče i sjaju vječnoga svjetla,
kralju naroda“ i zaključuje „O Emanuele“. Sve je veoma rječito, a odnosi se na otajstvo
utjelovljenja. Jasno je da je Blažena Djevica Marija neizostavna, dakle i marijanska
je pobožnost sastavnica došašća. Kako bismo mogli imati Sina bez Majke? Ovo je dakle
vrijeme veoma važno za sve nas, omogućava nam razmišljanja nad čitanjima i drugim
liturgijskim tekstovima. Komu je moguće, bilo bi veoma važno sudjelovati u jutarnjoj
i večernjoj molitvi Časoslova – rekao je kardinal. Na primjedbu kako je došašće
vrijeme iščekivanja i nade, rekao je da nas nada spašava. Sveti Otac nadu povezuje
s vjerom. Pojam nade, utemeljene na vjeri, vodi nas u Novome zavjetu. Središte naše
nade je Isus Krist, Spasitelj. Mi svoju nadu ne polažemo u neku ideju ili proglas,
nego u Isusa Krista, a u Njemu sve dobiva značenje, dakle molitva, djelovanje, patnja
i usmjerenost čitavoga kršćanskoga života prema svršetku, a Marija je zvijezda naše
nade, ona nas vodi i uči kako se nadati. Lijepo je što Sveti Otac enciklikom o nadi
započinje vrijeme došašća u nadi – zaključio je kardinal Arinze.