Uz liturgijska čitanja 1. nedjelje Došašća razmišlja fra Miljenko Hontić

Evo nas na početku Adventa ili Došašća, kao i na početku nove liturgijske godine, godine A ciklusa.
Možda će nas začuditi liturgijski tekstovi ove prve nedjelje Došašća!? Najprije u knjizi proroka Iz. čitamo o tome što će se dogoditi na kraju dana; prorok govori kako će Gora Doma Gospodnjega biti postavljena vrh svih gora uzvišena iznad svih bregova i k njoj će se stjecati svi narodi. (tematski, ovaj govor je blizak svetkovini Krista kralja koju smo prošle nedjelje proslavili)
U drugom čitanju u poslanici Rim. čitamo o shvaćanju «ovoga časa», noć poodmače, dan se približi… vrijeme je da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. A u evanđelju slušamo Isusov eshatološki govor o drugom dolasku Sina Čovječjega, gdje u završnoj rečenici ovog odlomka čitamo: Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.
U prvi mah netko će zacijelo pomisliti kako su ovi tekstovi prikladniji za završetak nego za početak jedne liturgijske godine. Jer govori se o posljednjim vremenima tj. Završetku, a ne o početku. Međutim ovakav odabir tekstova itekako ima svojih važnih razloga. Radi se zapravo o naglašavanju ozbiljnosti ovog početka, ove prve nedjelje Došašća. Što mislim pod time? Ono što je doista važno na početku svake djelatnosti, svakog pothvata i hoda jest; imati pred očima jasan cilj prema kojemu smo usmjereni i jasnu svrhu našeg djelovanja, ponašanja i općenito života. A cilj našeg postojanja je konačni susret s Gospodinom. Upravo to mi se čini dragocjeno za ovo naše vrijeme u kojem živimo. A danas često živimo na način da koji put jednostavno ni ne dospijemo razmišljati. Često nam se danas događa da «nemamo vremena» ni za sebe, još manje za druge, a često najmanje za Boga. Zaraženi smo aktivizmom bez granica te onda kada i dođe mala utiha u našoj životnoj jurnjavi, kao da se više ne snalazimo, jer smo premoreni jurećim tempom života ili nas je pak strah tišine i smirenosti jer na nju nismo navikli. Upravo je zato dobro, slušajući ove liturgijske tekstove prve nedjelje Došašća, zaustaviti se i naći vremena za podizanje pogleda prema Gospodinu od kojega dolazimo i kojemu se vraćamo, da u ovom hodu kroz zemaljski život, ne živimo bez Njega nego naprotiv da hodimo s njime, upravo kako kaže prorok Izaija U Gospodnjoj hodimo svjetlosti.
Osim toga, ova tema budnosti, pažnje, obraćenja i čestitosti života, o kojoj nam govore liturgijska čitanja, primjerena je za sve tipove ljudi, kako za one koji naginju prevelikom aktivizmu, tako i za one koji su možda pasivniji, upravo zato da se ne bi previše uspavali. Stoga nas ova prva nedjelja Došašća, rekao bih, poziva na život koji je obilježen jednom zauzetom vjernošću Bogu. Da! Biti vjeran Bogu! To znači da je neophodno živjeti u pažljivom slušanju Gospodnje riječi kako bi znali ono što On od nas očekuje, nastojeći biti uvijek pripravni odgovoriti njegovim pozivima. To pak znači postati svjestan osobnih slabosti, nedostataka i bijeda našega bića, postati svjestan tmina koje nas često okružuju kako ne bi bili u napasti da i mi počnemo, ono što je tama nazivati svjetlom. Odnosno da nam se ne bi dogodilo da i mi živimo kao ljudi iz Noinog vremena, koji su jeli i pili, ženili se i udavali, ništa ne sluteći dok ne dođe potop i sve odnije. Dakle, poziv je to na odstranjivanje svakog nemara i ravnodušnosti prema Bogu. Evanđeoski odlomak posebno ističe opasnost ravnodušnosti, posebno one, što nije samo pomanjkanje ćudorednosti, nego ukazuje na jedan mentalitet, kulturu, sistem života i mišljenja. Upravo u takvom svijetu živimo. Današnji čovjek, koji se smatra suvremenim, prožet znanstvenim mišljenjem, usmjeren je samo na zemlju i njezina dobra. I mnogima tu sve završava. Oni misle da je to sve normalno, da tako svi misle i da taj mentalitet prihvaća gotovo sav svijet. U takvom svijetu religiju se smatra nečim korisnim, čak terapeutskim sredstvom da se bolje i sigurnije živi, da se poštenije radi i djeluje u svijetu, ali ne misle da će položiti račun svojega djelovanja i života pred Bogom. Na taj lažni mir, ravnodušnost, nezainteresiranost za Boga i njegovu pravednost, Isus proročkim riječima upozorava svoje suvremenike, kao i vjernike svih vremena i prostora a posebno nas ovdje i sada, da je takav stav opasan i koban.
Upravo zato, tekstovi ove prve nedjelje Došašća, pozivaju nas na budnost, a to znači raspoloživost na velikodušnost prema Gospodinu i bližnjima s kojima živimo. Naime, pozvani smo truditi se oko odlaganja svake sebičnosti, samodopadnosti i umišljenosti, jednom riječju svega onoga što osiromašuje i ugrožava naše zdrave odnose s braćom i sestrama. Na kraju to znači jedno velikodušno nastojanje oko ostvarivanja Božjih planova u nama i u svijetu, ne bojeći se ni najtežih žrtava.
Jedan sveti franjevac konventualac, Franjo Antun Fasani, kojeg smo spomendan slavili prošli tjedan u svojim meditacijama razmišlja o tome kako se mi kršćani često trudimo oko gore spomenutih kreposti odnosno oko vlastitog posvećenja, no često to ostaje jalov posao. Događa se to, kako razmišlja svetac, zbog toga što je naša molitva često površna. Čak i oni koji studiraju o Bogu, koji o njemu propovijedaju, raspravljaju, i uvjereni su da su dobro naobraženi vjernici, često djeluju kao nekonkretni, naime duh kao da im ostaje suh i prazan, bez prave konkretne životne pobožnosti. Razlog tome: Mnogo teorije, a malo prave molitve. Naime, sva je ta duhovna hrana za intelekt, a gotovo ništa za volju, a bez jake volje nema pravog obraćenja. Stoga zaključuje svetac, razmatraj kako je tvoja ovisnost o Bogu esencijalna, apsolutna, neprestana. Izvrsni primjer u tome nam je Bezgrešna Djevica.
Stoga, braćo i sestre, molimo zagovor naše nebeske Majke kako bismo poput nje bili čitavim svojim bićem usmjereni na Gospodina, a samim time i na blagoslov ljudima s kojima živimo. Tako ćemo moći pozivati i oduševljavati i druge da pođu na Goru Gospodnju te širiti sjaj Božje dobrote i ljubavi.
Zaodjenimo se zato na početku ovog došašća Isusom Kristom i u njegovoj hodimo svjetlosti…