Papina kateheza na audijenciji u srijedu 21. studenoga 2007.

Papa Benedikt XVI. je danas na općoj audijenciji pred mnoštvom hodočasnika na Trgu Svetoga Petra govorio o sirijskim kršćanskim crkvama u 4. stoljeću, a najznačajniji njihov predstavnik bio je Afraat koji je imao nadimak «Mudrac».
Sirijske kršćanske Crkve kroz 4. stoljeće šire se Bliskim istokom, od Svete zemlje do Libanona i do Mezopotamije. U tom stoljeću, koje je bilo razdoblje oblikovanja Crkve i crkvene književnosti, ove su zajednice bile u svojoj biti semitske, što znači da nisu potpale pod utjecaj grčke misli. Sama pojava asketskoga monaštva sirijskoga podrijetla imat će autohtone značajke koje nisu ovisile o egipatskome monaštvu. Sirske zajednice 4. stoljeća predstavljaju, dakle, semitski svijet iz kojega je izašla sama Biblija, te su izraz onoga kršćanstva čije teološko oblikovanje još nije ostvarilo kontakt s različitim kulturnim strujanjima, nego je njegov život bio obilježen vlastitom mišlju. To su Crkve u kojima askeza u raznim oblicima pustinjaštva (samotnici u pustinji, u špiljama, rekluzi, stiliti) i monaštvo zajedničkoga života imaju životnu važnost za razvoj teološke i duhovne misli kazao je papa Benedikt XVI.
Afraat, poznat i pod nadimkom "Mudrac", bio je jedan od najznačajnijih, no istodobno i najzagonetnijih likova sirijskoga kršćanstva 4. stoljeća. Podrijetlom iz područja Ninive odnosno Mosula, živio je u prvoj polovici 4. stoljeća. Imamo malo podataka o njegovu životu. Znamo da je održavao blisku vezu s asketsko-monaškim ambijentima sirske Crkve, o kojoj nam je ostavio bilješke u svome djelu i kojoj posvećuje dio svoga razmišljanja. Prema nekim izvorima bio je čak na čelu nekog samostana, a na kraju i posvećen za biskupa. Napisao je 23 govora poznatih pod naslovom Izlaganja ili Dokazivanja, u kojima obrađuje razne teme kršćanskoga života, kao što je vjera, ljubav, post, poniznost, molitva, asketski život, te odnos židovstva i kršćanstva i odnos Starog i Novog zavjeta. Piše jednostavnim stilom, kratkim rečenicama koje se poput mozaika slažu u dosljedan govor, kojim jasno razlaže različite teme kojima se bavi istaknuo je Sveti Otac
Afraat je podrijetlom bio iz crkvene zajednice koja se nalazila na granici između židovstva i kršćanstva. Ta je zajednica bila usko povezana s Crkvom-majkom u Jeruzalemu, a njezini su biskupi tradicionalno birani među takozvanim "rođacima" Jakova, "brata Gospodinova" (usp. Mk 6,3). Bile su to osobe u krvnom srodstvu i vjerom povezane s jeruzalemskom Crkvom. Afraatov jezik bio je sirski, to jest semitski jezik poput starozavjetnog hebrejskog i poput aramejskog kojim je govorio Isus. Crkvena zajednica u kojoj je Afraat živio nastojala je ostati vjerna judeo-kršćanskoj tradiciji čijom se kćerkom osjećala. Održavala je stoga bliske veze sa svijetom židovstva i s njegovim svetim knjigama. Znakovito je da se Afraat naziva "učenikom Svetog pisma" Staroga i Novoga zavjeta, koje drži jedinim svojim izvorom nadahnuća, i kojemu se tako često utječe da je od njega načinio središte svoga razmišljanja nastavio je nadalje Papa.
Za Afraata kršćanski je život usredotočen na nasljedovanje Krista, na uzimanje njegova jarma i nasljedovanje njega putem Evanđelja. Jedna od kreposti koja najviše pristoji Kristovu učeniku jest poniznost. Ona nije od drugotne važnosti u duhovnome životu kršćanina: čovjekova je narav ponizna, a Bog je taj koji je uzvisuje u svoju vlastitu slavu. Poniznost, primjećuje Afraat, nije negativna vrijednost: "Ako je čovjekov korijen usađen u zemlju, njegovi se plodovi uzdižu do Gospodina veličanstva". Ostajući ponizan, pa i u zemaljskoj stvarnosti u kojoj živi, kršćanin može ući u odnos s Gospodinom: "Ponizan jest ponizan, no njegovo se srce uzdiže do uzvišenih visina. Oči njegova lica promatraju zemlju, a oči njegova uma uzvišenu visinu". Vratimo se zaključno na Afraatovu nauku o molitvi. Prema ovom drevnom "Mudracu", molitva se ostvaruje kad Krist prebiva u kršćaninovu srcu, te ga poziva na dosljedno djelovanje u ljubavi prema bližnjemu. On tako piše:
"Pomozi izmorenima, pohodi bolesne,
budi brižan prema siromasima: to je molitva.
Molitva je dobra i njezina su djela lijepa.
Molitva je Bogu mila, kad pomaže bližnjemu.
Molitva je uslišana, kad se u njoj nađe i oproštenje uvreda.
Molitva je snažna, kad je puna snage Božje" (Izlaganje 4,14-16).
Ovim riječima je završio svoje obraćanje na audijenciji papa Benedikt XVI.
Na kraju je Sveti Otac uputio apel za pomoć stanovništvu Mogadiša u Somaliji koji se nalazi u teškoj situaciji. Stigle su do nas bolne vijesti o teškoj humanitarnoj situaciji u Somaliji, posebice u Mogadišu, uz sve veću socijalnu nesigurnost i siromaštvo. Sa strepnjom pratim razvoj događaja i pozivam sve koji imaju političku odgovornost, na mjesnoj i međunarodnoj razini, da nađu miroljubiva rješenja kako bi se pružila pomoć tome dragome narodu. Ohrabrujem također napore svih koji, unatoč nesigurnosti i neprilikama, ostaju u tome području kako bi pomogli njegovim stanovnicima.
Na današnjoj audijenciji je bila nazočna i skupina hrvatskih hodočasnika iz Zadra i Zagreba koje je Papa pozdravio ovim riječima:
„Srdačno pozdravljam hrvatske hodočasnike, posebno članove Hrvatske franjevačke provincije Svetoga Ćirila i Metoda te vjernike iz Zadra i Zagreba. Vjera, koja čovjeka čini hramom u kojemu prebiva sam Krist, neka vas vodi da ga nasljedujete u poniznosti i jednostavnosti. Hvaljen Isus i Marija!“Poslušajmo dojmove nekih naših hodočasnika sa susreta sa Svetim Ocem na današnjoj audijenciji: