U župi Chimpay, u argentinskoj biskupiji Vidma, danas je u 11 sati po lokalnome vremenu proglašen blaženim Ceferino Namuncura'

U župi Chimpay, u argentinskoj biskupiji Vidma, danas je u 11 sati po lokalnome vremenu proglašen blaženim Ceferino Namuncura'. Kardinal Tarcisio Bertone, Papin državni tajnik, u ime Svetoga Oca, predvodio je obred beatifikacije. U razgovoru za našu radio postaju don Enrico dal Covolo, promicatelj kauze za beatifikaciju, kazao je da je Ceferino rođen 26. kolovoza u Patagoniji, u Argentini. Njegova je obitelj bila na čelu indijanskoga plemena Mapuche, a u njegovom se životu može osjetiti povijest, često dramatična, njegovoga naroda. On je izraz patnji, tjeskoba i očekivanja svoga naroda, koji se upravo tijekom njegova djetinjstva susreo s Evanđeljem i otvorio daru vjere, zahvaljujući hvalevrijednom radu salezijanskih misionara. Njegov najveći ideal bio je „koristiti svome narodu“. Stoga je žarko želio postati salezijanac, svećenik, kako bi svojoj braći pokazao nebeski put. Započeo je studije u salezijanskome zavodu u Buenos Airesu, potom u Vidmi, a završio je u Frascatiju nedaleko Rima. U Rimu je obolio od tuberkuloze od koje je preminuo 11. svibnja 1905. godine – kazao je postulator.
Na upit o tajni njegove svetosti, odgovorio je kako je Ceferino za uzor odabrao svetoga Domenica Savija, kojega je Pio XII. 1954. godine proglasio svetim. Svetost novoga blaženika je primjer svakodnevne mladenačke svetosti: dobro i s ljubavlju činiti svakodnevnu zadaću, odlučno i stalno odgovarati na Gospodinov poziv. Upravo o takvoj svetosti Ivan Pavao II. govori u apostolskome pismu 'Ulaskom u novo tisućljeće', a Benedikt XVI. je na svetkovinu Svih svetih u nagovoru prije molitve Anđeo Gospodnji govorio: svetost nije iznimna povlastica malobrojnih, naprotiv, ona je zahtjevan cilj svakoga kršćanina, svakodnevice kršćanskoga života. U tome je tajna Ceferinove svetosti – istaknuo je postulator.
Govoreći o blaženikovu životu kazao je kako je blaženik u noći na Veliki četvrtak 1904. godine doživio snažno i otajstveno euharistijsko prizor, koje je svojim prijateljima povjerio. Čuo sam tihi glas koji me zvao – Dođi, prijatelju, dođi! Iznenadih se jer nikoga nisam vidio pokraj kreveta; ali kad sam došao k sebi, u rukama sam držao sličicu presvete Euharistije, koju sam po običaju uvijek stavljao u jastučnicu. Kad sam poljubio sličicu, učini mi se da ponovno čujem uporni glas – Dođi, prijatelju, dođi! Gospodin je tako pozivao Ceferina na euharistijski život: nacrt „izlomljenoga kruha“ i „prolivenoga vina“, život koji ostavlja prazan grob i pobjeđuje smrt – zaključio je don Enrico dal Covolo i dodao kako je ondašnji nadbiskup Cagliero, promatrajući Ceferina, rekao – Vidi se da u ovome dječaku kraljuje milost. Rečeno je, to je istina – da drvo koje pada čini više buke od šume koja raste. Dnevnici se radije bave drugim pričama, koje očituju granice našega čovještva i žalosno nasljedstvo istočnoga grijeha. No, nikada ne smijemo zaboraviti da je ljudska povijest prije svega povijest milosti, poduprta i prosvijetljena Božjom providnošću, u kojoj su pravi heroji sveci, proglašeni i neproglašeni: oni su šuma koja raste – zaključio je postulator dodavši kako po svojoj dosljednosti, vjernosti i odlučnosti Ceferino može biti pravi uzor za današnju mladež. Dobrotvorni ideali kojima se Ceferino, poput brojne današnje mladeži, divio, stječu se, potvrđuju i jačaju zahvaljujući vjeri, sakramentima i molitvi.