Uz liturgijska čitanja 29. nedjelje kroz godinu razmišlja don Dražen Kutleša

Ove nedjelje Crkva pred nas stavlja jedan novi i bitni aspekt vjere a to je ustrajna molitva. Isus naglašava njezinu potrebu i učinkovitost riječima „Valja svagda moliti i nikad ne sustati“. To nam na poseban način pokazuje prvo čitanje i Evanđelje.
U prvom čitanju vidimo kako se Izraelci, čim su izašli iz ropstva, bore protiv Amalečana koji ih žele pokoriti. Ali tu je Mojsije koji se popeo na brdo i moli raširenih ruku. Dok je imao uzdignute ruke Izraelci su pobjeđivali, a čim bi ih spustio počeli su gubiti. Ne mogavši cijeli dan izdržati njegovi pomoćnici stavljaju kamenja pod ruke i podupiru da bi Mojsije imao uzdignute ruke i kako bi Izraelci mogli pobijediti. Iz ovoga možemo zapaziti da je u životu čovjeka važno ljudsko djelovanje ali i Božja pomoć. Mojsijeve uzdignute ruke simboliziraju čovjekovu ustrajnu i predanu molitvu kojom pobjeđuje zlo. Čim prestaje moliti malo pomalo zlo počinje napredovati i pobjeđivati. Svaki kršćanin zna da nema pobjede bez uzdignutih ruku.
Da bi bila što razumljivija i uvjerljivija tvrdnja o ustrajnoj molitvi, Isus donosi primjer siromašne udovice koja svojom upornošću traži pravdu kod nepravednog suca.
U ovoj prispodobi, na prvi pogled, možemo zapaziti dvije stvari.
1) Sudac očito nije bio Židov. Obično su sve nesuglasice Židovi rješavali pred starješinama, a nikako javnim suđenjima. Po židovskom zakonu, nijedna se presuda nije mogla donijeti ukoliko je bio prisutan samo jedan sudac. Postojala su tri suca: jedan je predstavljao tužitelja, drugi branitelja, a treći je bio nezavisni sudac koji je bio plaćen od Heroda ili Rimljana. Takvi su suci bili ozloglašeni. Ukoliko je tužitelj imao utjecaja i novca mogao je usmjeriti presudu onako kako je njemu odgovaralo. Za te suce se govorilo da su bili u stanju izokrenuti pravdu radi obične zdjele hrane. Ljudi su ih nazivali suci lopovi.
2) Udovica je bila simbol za siromaštvo i nezaštićenost. Bilo je očito da bez ikakvih sredstava nije bilo šanse da se presuda donese u njezinu korist. Međutim, njezino je oružje bila upornost koja je na kraju i pobijedila.
Nije cilj ove prispodobe da se Bog prikaže kao nepravedan sudac, naprotiv to je u potpunoj suprotnosti prema onome što on jest. Isus je htio reći: «Ako, nepravedni sudac može presuditi u korist udovice, koliko će tek Bog, koji je naš dobri Otac dati svojoj djeci ono što im je potrebno?»
To je istina, ali također nije razlog da očekujemo od Boga da nam da sve ono što tražimo od Njega. Često se otac nađe u situaciji u kojoj odbija djetetov zahtjev, jer zna ukoliko bi mu udovoljio da bi to bilo više na njegovu štetu nego korist. Takav je i Bog. Ne možemo znati što će se dogoditi tijekom idućeg sata, tjedna, mjeseca ili godine. Jedini Bog vidi to sve unaprijed i, prema tome, jedini Bog zna što je za nas bolje na duže staze. Stoga je Isus rekao da nikada ne trebamo posustati u molitvi.
Vidimo da trebamo biti kao ona dva Mojsijeva pomoćnika i da uvijek trebamo podupirati uzdignute ruke onih koji trebaju našu pomoć. Ne trebamo u Crkvi tražiti da budemo na mjestu Mojsija. Ali uvijek možemo podupirati potrebe Crkve svojim molitvama na poseban način za misijska djela. Molitva je zajedničko djelo Crkve koja se upućuje Bogu da dođe Njegovo Kraljevstvo. Zbog toga molitva Crvke i svakog od nas mora uvijek biti ustrajna i ne malaksati, kao Mojsijeve uzdignute ruke koje ostaju čvrste uz pomoć drugih ljudi sve do zalaska sunca, sve do konačne pobjede.
Isus želi pri svom ponovnom dolasku pronaći vjeru na zemlji. Ako ustrajemo u molitvi naša vjera nikad neće posustati, i nakon što smo pred njim iznijeli naše molitve i zahtjeve trebamo dodati «neka bude volja Tvoja».