Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti objavila je ovih dana
monografiju Marine Baričević o Branki Hegedušić, slikarici koja je svoj trag ostavila
u ilustracijama knjiga, fresko slikarstvu i dizajnu tekstila i čipke. O knjizi govori
Boris Rotar. Zapostavljena između snažnih opusa oca kipara Roberta Frangeša Mihanovića
i muža slikara Krste Hegedušića, ali i majke Eugenije - Ženke Kopač Frangeš, izrasla
je u snažnu umjetničku ličnost kao rasna mladica obiteljskog stabla iz čijeg je pera
iznikla i naša himna «Lijepa naša domovino». Prvi dio slikaričina rada bio je crtački,
i to u Zemlji, grupi umjetnika stvorenoj 1929. godine, a zabranjenoj 1935. Godine
1934. pojavljuje se na izložbi u Umjetničkom paviljonu uzevši pseudonim Branka Kristijanović,
čini se po zagrebačkom kanoniku s kraja 19. stoljeća, Ignjatu Kristijanoviću koji
je pisao stihove u pučkom, kajkavskom dijalektu u kojem je napisao i gramatiku. Diktatom
naravi bira crtež i u duhu grupe preferira karikaturalni izraz, grotesku i na taj
način slika tzv. gradsku elitu na zabavama, kupalištu, nazivajući te svoje gotovo
krokije reportažama. Držeći se one Matissove da ne pravi razlike između ilustracije
za knjigu i platna, Hegedušićeva ilustrira i oprema antologijska djela hrvatske književnosti
Držića, Barakovića, Matije Vlačića, Zoranićeve «Planine» te «Narodne pripovijetke»
Maje Bošković Stulli, a njezini radovi u mapi «Narodne nošnje u Jugoslaviji» pokazuju
iznimno poznavanje izvornog narodnog stvaralaštva, bilježeći posljednje trenutke bogate
pučke kostimerije, pokazujući bogatstvo narodnog odjevnog inventara svedenog na boju
i oblik. I za hrvatsku slikovnicu kakvu se htjelo stvoriti 1946. ilustrira one Gustava
Krkleca jednostavnim crtežom, čistih i živih zagasitih boja dajući prednost opet ruralnom,
idilične prizore ribolova na rijeci, seosku krušnu peć, rad za tkalačkim stanom što
se baš nije svidjelo onima koji su željeli da dominira urbani ambijent. Ipak, bila
je prva koja je pokušala realizirati estetski dobru i pedagoški razumljivu domaću
slikovnicu. Treći dio opusa autorica je nazvala asamblaž, ostajući opet na tragu groteske
i nadrealizma kad stavlja u drvenu kutiju cvikere, krzno bijele lasice, lepezu, gipsanu
šaku s orukavljem od čipke i niz sličnih stvarčica posve na tragu umjetnosti 50-tih
godina. Nazvala ih je Abbazzia, od I do IV Cognac viribus unitis i Honoris causa u
maniri nadrealistričke poetike. Kako zapisuje njezin suprug, profesor Krsto Hegedušić,
može se vidjeti kako crni humor doveden do sarkazma može biti društveno angažiran.
Bila je prva žena koja je izvela fresku veličine 20 četvornih metara u Gradskom podrumu
u Zagrebu. U knjizi je odlična studija freske Hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj koju
je Branka Frangeš-Hegedušić s grupom umjetnika načinila i koja nije, nažalost, realizirana
1943. po ideji arhitekta Freudenreicha i slikara Ive Kerdića. Posebno mjesto u našoj
povijesti likovnosti ova je umjetnica zauzela dizajnirajući čipku, proučavajući je
i napisavši povodom jedne izložbe u Francuskoj da je naša čipka imala upliv i na razvitak
svjetskog čipkarstva. Izvore takvim tvrdnjama nalazila je u ostacima zlatnih čipaka
pronađenih u grobovima hrvatskih knezova i kraljeva. Poticala je razvoj čipkarstva
u Lepoglavi i na Pagu, bila profesorica i dekanica naše prve Akademije primijenjene
umjetnosti, ugašene već 1955., nakon osnutka 1949. godine. Marina Baričević načinila
je ovom knjigom pionirsko djelo, sabravši razasute radove i napise o ovoj zanemarenoj
umjetnici, davši mjesta i odabranim kritikama o njezinom djelu koje su redom pozitivne.
Izniman život i bogat stvaralački životopis vrsne hrvatske intelektualke ovom je knjigom
zasigurno dobio dostojan hommage, a mogao bi biti odličan poticaj da se jednom retrospektivnom
izložbom oda počast ovoj, u mnogo čemu posebnoj, začetnici primijenjene umjetnosti
u Hrvatskoj.