Uz liturgijska čitanja 28. nedjelje kroz godinu razmišlja don Dražen Kutleša

Prošle smo nedjelje razmišljali o čudesnoj snazi vjere koja može i brda premještati. Ove nedjelje, također, razmišljamo o vjeri ali o jednoj drugoj dimenziji vjere tj. zahvalnosti.
U prvom čitanju i Evanđelju primjećujemo dvije podudarne stvari: da se radi o gubavcima i da su oba gubavca stranci (Naaman Sirac i Samaritanac). U ovom kratkom razmišljanju zadržat ćemo se samo na Evanđelju.
Gubavci, odvojeni od svih, bili su objekt javnog prezira, jer su smatrani nečistima i izvor zaraze za sve one koji su s njima dolazili u kontakt. U to vrijeme je vladalo opće mišljenje da je ta bolest posljedica osobnih grijeha. Ti prezreni i odbačeni ljudi pogođeni teškom bolešću i odbačeni od svojih obitelji nisu imali priliku potražiti utjehu ni kod Boga, jer im je bio zabranjen ulazak u hram i sinagoge. Gubavci su živjeli u malim skupinama izvan naselja kako bi mogli jedan drugome pomoći i olakšati život. Vidimo da svi gubavci nisu bili Židovi, s njima je bio i jedan Samaritanac. Židovi nisu htjeli imati nikakvog posla sa Samaritancima jer su ih smatrali hereticima. U općoj patnji i bijedi pada svaka rasna i vjerska barijera. U toj situaciji gubavci su jednostavno zaboravili da su Židovi i Samaritanci i samo su imali na umu da su ljudi koji su u nevolji.
Poznato je da, kad neki dio zemlje zadesi poplava, divlje životinje, zbog svoje sigurnosti, okupe se na uzvisini i stoje mirno jedni pored drugih bez obzira što su jedni drugima prirodni neprijatelji i da bi u nekoj drugoj situaciji sve dali da mogu jedni druge ubiti. Zasigurno jedna od stvari koja bi ljude trebala držati zajedno je njihova zajednička potreba za Bogom.
Budući da se nisu smjeli, po zakonu, približiti Isusu dozivaju ga izdaleka i traže da im se smiluje. Isus traži od njih da idu i da se pokažu svećenicima. Jer su svećenici bili nadležni ustanoviti ozdravljenje. I dok su išli primijete da su ozdravili, ali se samo jedan vratio zahvaliti Isusu, a taj bijaše stranac Samaritanac. Većina ljudi kad primi dar zaboravlja darovatelja, jer samo gleda na ono materijalno što dar donosi. A gdje su ostali? Zadržali su se samo na daru i nije ih interesirao darovatelj, tj. Bog. Isus kaže jedino Samaritancu: „Idi! Tvoja te vjera spasila!“. Deset je ozdravilo ali je samo jedan spašen. Spasenje se ostvaruje u punini vjere a koja se ostvaruje u susretu s Bogom u tišini i darivanjem sebe ljudima u potrebi. Zahvalnost nije samo čin pristojnosti nego i čin vjere.
Nigdje u evanđeljima nije tako oštro ukazano na ljudsku nezahvalnost kao u ovom odlomku. Gubavci su prišli Isusu iz očaja i nakon ozdravljenja više ih Isus ne interesira jer su dobili što su tražili. I nama se događa da dobijemo sve što želimo, i ubrzo sve zaboravimo. Tako smo i mi nezahvalni:
1) Roditeljima. Godinama smo ovisili o svojim roditeljima i to baš u svemu. Nerijetko se događa da ostarjeli roditelji ostaju sami, napušteni i predstavljaju za nas veliki teret, te zaboravimo sve ono što su oni učinili za nas. Kralj Lear reče jednog dana kad ga je zadesila velika nevolja: «Mnogo je bolnije od zmijskog ujeda imati nezahvalno dijete!» Jesi li ikad zahvalio svojim roditeljima za sve ono što su učinili za tebe dok su bili živi ili ti je ostalo žao radi toga?
2) Bližnjima. Malo tko od nas nekada nije dugovao neku veliku uslugu svojim bližnjima. Često se dogodi, da nam prijatelj, učitelj ili dobrotvor učine nešto dobro što se može teško uzvratiti istom mjerom, ali tragedija je u tome što mi i ne pokušamo ni zahvaliti.
3) Bogu. Kad smo u teškoj situaciji molimo pojačanim intenzitetom da nam pomogne, ali kada to sve prođe zaboravimo na Boga. Mnogi ljudi ne zahvale Bogu ni prije jela. Bog nam je poslao svoga Sina i jesmo li se ikad za to zahvalili? Najveću hvalu koju možemo dati Bogu jest pokušati biti vrijedni njegove dobrote i milosti.
Ne zaboravimo da je zahvalnost toliko važna da ju je sam Isus Krist stavio u centar kršćanskog života, tj. u Sv. Misu.